Opasno zavođenje

30. poglavlje

U ovo života što sam živio nisam se molio koliko sam to radio u poslednja dva dana. Ako ima Boga neće dozvoliti da zakasnim. Ni jedno od nas nije zaslužilo da se sve ovo dogodi, jer smo se samo htjeli voljeti.

"Unutra smo..." kažem Lakiju koji je na čelu tima i izdaje naređenja. Nisam stoposto siguran kuda krenuti ni šta mogu očekivati, ali znam da iz ove kuće osim našeg tima niko drugi neće živ izaći. Pogledam oko sebe i klimnem glavom prema zidu koji smo preskočili. Prati nas sa još pet momaka iza i već smo maknuli četiri muškarca u obezbjeđenju. Kuća je osvijetljena, kao da smo u Las Vegasu, senzori se pale na pokret i svjestan sam da samo jedan pogrešan korak može mnogo da nas košta. Nju najviše, ako shvate da su napadnuti... Kosta je provalio u sistem i poslao virus, tako da im kontroliše video nadzor dok mi krčimo put unutra. Zapravo sam očekivao mnogo više obezbjeđenja ovdje, ali kako mi se čini, na godišnjem su. Prigušivač je u ovom momentu najbolje rešenje, a ja toliko pod adrenalinom da me nije briga koga i kako moram maknuti. U ovoj kući se obavljaju svi veći poslovi. Nije bilo teško doći ovdje, ali će biti gadno doći do nje ako je bude ostavio na drugom mjestu. Bolje mu je da je dobro inače će se on loše provesti.

"Laki, ti idi u podrum, imaš stepenice sa lijeve strane koje vode dole, moj je prvi sprat, Draganov drugi i potkrovlje. Budite brzi" više sam nego svjestan da je nedostatak odgovora sa moje strane u njemu probudio bijes, ali sam mu samo javio da se vidimo. Nisam objasnio kako i na koji način. Ovo je neka vrsta sastanka u njegovom svijetu, onaj koji mu se neće dopasti. Vjerovatno me očekuje ali ne ovako, ne sa njima jer sam uvijek igrao sam u svim svojim poslovima. Nisam htio da Laki i Dragan budu dio ovoga, ali oni su dio mog svijeta. Samim tim su bili uključeni indirektno i strogo sam vodio računa da tako i ostane.

"Kuća djeluje napušteno, ako se zanemari vozni park ispred. Pecko, jesi siguran da je neko unutra" Kosta pita i čujem sa druge strane čisto. Dragan je prešao svoj sprat i prazan je. Nada u meni polako ali sigurno umire.

"Siguran sam" glasovi nam se miješaju. Dragan je baš tih, ali Laki baš i nije. Naređuje momcima. Pucaju na nekog, viče lijevo i traži pojačanje. Ubrzo će ovdje stići i policija ali i njegovog osiguranja još. Biće ovo krvav okršaj, preživjeće najjači i najsposobniji.

Dragan je prošao pored mene, pucnjevi se sad glasno čuju, a ja jedino registrujem Lakijevu rečenicu : Ne puštajte Almina unutra.

Jebote šta su našli dole? Slike u mom umu nisu ni malo lijepe, ono najgore od svega je to što znam na šta su spremni ali ona im je trebala u komadu. Ona mora disati, mora živjeti. Jedino bi me mrtvog mogu zaustaviti da se ne uđem unutra. Probio sam se kroz zid naših momaka i jednog sam morao onesvijestiti. Pucnjevi su postali rijetki, a kroz prostor se osjetio miris krvi. Unutra je okršaj, ali onaj osjećaj kad ti svijet pada u ambis nisam mogao da ignorišem.

"Almine, sve pod kontrolom, samo ne ulazi" nisam se obazirao na Lakija. Jednostavno sam prošao kroz vrata gazeći po gomili golih tijela. Neki su bili još uvijek živi, kao Gazda na primjer ali će se i to promjeniti... Nisam štedio na municiji jer u meni je trenutno zvijer puštena sa lanca. Ovo što se događa izmaklo je kontroli i niko nikad nije dirao mojoje. Oni su taknuli, oni moraju nestati.  Međutim šok je naslijedio kad sam je vidio. Tragovi po njenoj koži bili su skoro krvavi, ona je bez svijesti mlitave glave visila na nekakvom krstu i podsjećala je na raspeće. Kosa joj je pala oko lica i izgledaja je toliko beživotno i zastrašujuće, potpuno naga. Dragan je sjekao užad, a ja sam samo htio da svi nestanu i ostave me s njom da se pobrinem za to. Mučnina u mom stomaku je bila skoro neizdrživa. Jedan jedini cilj mi je bio ona i mrtav gad pod mojim nogama.Kolike životinje moraju živjeti u ljudima da naprave nešto ovako? Ovo će je boljeti više nego što mogu i zamisliti. Za svaki njen strah neko će da umre, za svaki njen decibel boli, ja ću tražiti osvetu.