OŽILJAK (završena)

Blizanci

Bio je sumrak.

Automobil se užurbano kretao prema odredištu ka kojemu nije željela ići. Kojemu se nije nadala ići. Ne sada. NE DANAS. Svoje misli nije uspijevala razlikovati od glasova oko sebe. Nije imala pojma s kim se vozi dok joj Lanina plava kosa nije ušla u vidokrug. " - Sve će biti u redu."

Sigurnosti u njezinome glasu proturiječilo je drhtanje ruku dok je odvajala Sandrine suzama priljepljene vlasi od lica.

Kada je automobil konačno usporio i stao ispustila je sadržaj svadbene večere na parking. Markove ruke i same u smrtno hladnoj ukočenosti nekako su je uspjele pridržavati do ulaza u bolnicu. On je bio taj koga su nazvali sa Danijelova mobitela da mu jave vijesti koje su prekinule njezinu sreću.

"- Pacijent je na operaciji i u kritičnome je stanju."

Bilo je sve što je uspjela razabrati dok im je medicinska sestra nastojala približiti ozbiljnost situacije u kojoj se Danijel nalazio. Nastojeći sabrati misli, pokušala se moliti. Uzalud. Jedva je disala. Imala je osjećaj da je taj prokleti, sterilno bijeli hodnik prošla uzduž i poprijeko tisuću puta prije no što je liječnik teška koraka stao pred njih.

Srce joj je čulo nesretnu vijest prije no što je on izrekao smrtnu dijagnozu.

" - Žao mi je, učinili smo sve što je bilo u našoj moći, ali nije mu bilo spasa." Njegov glas zazvučao je kao jeka kada joj je u ušima stalo bubnjati. " - Ne, ne, ne! Vi ste ih sigurno zamijenili... bolna grimasa preletjela je njezinim licem u obliku osmijeha... ja ga moram vidjeti, molim vas dopustite mi, dokazat ću vam da to nije on!" Njezin glas se prelomio.

Doktor ju je potapšao po ramenu. "- Gospođo, razumijem vašu bol, ali ne mogu vam dopustiti da ga vidite." Okrenuo se prema ostalima koji su se nalazili oko njih. " To zapravo ne bi bilo pametno ni za koga od vas. Unesrećeni je zadobio opekline najvećega stupnja i identifikacija tim putem jednostavno nije izvediva... potom je pažnju ponovno usmjerio prema Sandri. "Ovo bi vam pak moglo poslužiti."

Tek kada ih joj je pružio postala je svjesna stvari koje je dotad držao u rukama. Gotovo izgorijela kravata, novčanik... vjenčani prsten....

"- Ne mogu vam ni opisati koliko mi je žao." Tužno je odmjerio njezinu vjenčanicu.

Zateturala je kada je shvatila čije joj stvari pruža. Kada je vidjela prsten koji je nekoliko sati prije stavila na njegovu ruku, nije mogla pojmiti da su te ruke koje su je još jutros grlile sada bile beživotne... odmahnula je glavom nastojeći otjerati takve misli no nije se mogla oduprijeti tami koja ju je snažno povukla za ruku. Marko ju je bezuspješno nastojao pridržati dok se i sam vrlo očito teško borio sa teretom istine. Uvidjevši to cure su mu pohitale u pomoć.

Nakon što su se djevojke posvetile Sandri Marko je povukao doktora koji je već gotovo zamaknuo iza zida. " - Oprostite ali niste nam spomenuli. Što je s Mihaelom?"

" - Tko je Mihael?" Liječnik je uzvratio pitanjem. Marko ga je blijedo pogledao.

"-Mi.. ovaj...mislili smo... Danijel se išao naći s bratom... mislili smo da je u trenutku nesreće bio s njim." Liječnik je začuđeno odmahnuo glavom. "- Gospodine, imate krivu informaciju, mi smo u automobilu zatekli samo jednu osobu...jako mi je žao, ali sada me čeka druga operacija i žurim, moji kolege će vam pomoći sa organizacijom oko prijevoza tijela. "

Potapšavši ga suosjećajno po ramenu liječnik je ostavio Marka u stanju potpune nevjerice. Izgubivši tlo pod nogama stropoštao se niz zid na koji je dotad bio oslonjen.

" - Što se dovraga ovdje dogodilo?" Njegovo pitanje pretvorilo se u šapat kad se tuga u obliku suza stala slijevati niz njegovo lice. Kada mu je džep zavibrirao trebalo mu je nekoliko trenutaka kako bi shvatio da mu mobitel zvoni. Stavio ga je na vibraciju još prije no što je ušao u crkvu. Prošlo je nekoliko sekundi prije no što mu se pred suzama zamagljenim očima iskristalizirao natpis na zaslonu mobitela. A onda je njegovo tijelo preuzela svježa doza strave.

Zvao ga je Mihael...

...Sandra je čekala da je Danijel uštipne za ruku, da je probudi iz ružna sna kao što je ona njega nekada budila, kao što je on nju neki dan probudio. Ali to se nije dogodilo, to se ni neće dogoditi. Ta misao ju je pokopala. Prijateljice su je grlile, nastojeći joj pružiti bilo kakvu utjehu no nijedna nije bila kadra progovoriti. Nijedna nije mogla pronaći pravu riječ. Istina je bila takva da pravih riječi u ovome trenutku nije ni bilo.

Nije želio da ga ona zavoli, on nije htio zavoljeti nju iz straha da ode iz njegova života a onda je on nju napustio. Bol ju je toliko pritisnula da je imala osjećaj kako je pod njenom težinom posljednji put izdahnula. Ni ne trudeći se izboriti za novi udah, ugasila se poput svijeće.

...

" - Kao što vidite još uvijek je u istome stanju." Sandrin otac se drhtava glasa spustio na podnožje njezina kreveta dok je njeno društvo zabrinuto stajalo na ulazu u sobu.

" - Mi smo upravo bili na... na sprovodu." Marijanino mucanje odalo je kako još uvijek sama sebi nije mogla pojmiti kako je sve ono što se upravo događalo stvarno istina.

"- Ne ide mi u glavu da se nisu pojavili." Lana je odsutno prokomentirala. " - O čemu pričaš curo?" Nakon što joj je postavio pitanje usmjerila je pažnju ka Sandrinom ocu.

" - Katarina i Mihael... nisu se pojavili na sprovodu. Nijedno ni drugo nismo vidjeli od... od vjenčanja." Stisnutoga grla Lana je jedva izgovorila rečenicu do kraja.

Tiho je tužno pogledao kćer koja već dva dana nije progovorila ni riječ, a dane je provodila sjedeći u krevetu i ne ispustavši iz ruke medaljon koji joj je Danijel poklonio piljila u prazno. Bolno je zaplakao. " - Ja sam kriv, za sve ovo sam jedini krivac ja. Nikada ju nisam smio dovesti u tu prokletu kuću, nisam smio vjerovati Katarini... dušo hajde molim te reci nešto, ja ovo ne mogu podnijeti."

Dok su ga cure bezuspješno nastojale utješiti, jedini koji je bio u stanju sličnom onom Sandrinom zamišljeno je sjedio u kutu sobe na fotelji. Marko je s nevjericom iznova i iznova vrtio sinoćnji razgovor s Mihaelom u bolnici. "Katarina i ja moramo nestati, ne znam gdje i ne znam na koliko dugo. Znam da se nas dvojica nikada nismo slagali, ali ovaj put ćeš mi morati vjerovati. Uskoro ću ti se javiti sa više informacija. Moram zaštititi ovo malo obitelji što mi je preostalo. Ti moraš zaštiti nju, toliko mu duguješ."

Što je to bilo toliko strašno da se taj kučkin sin nije mogao pojaviti na bratovom sprovodu? Marko se na prijateljevom grobu zakleo da će saznati tko mu je ovo učinio, a ako je krivac Mihael taj prokleti smutljivac će se pokajati što se rodio.

"-Liječnik je stigao!" Lanin glas ga je vratio u stvarnost. "Moramo izići van, hajde ljubavi." Nježno, kao da podiže dijete ga je uzela pod ruku i izvela van.

Nakon nekih dvadesetak minuta doktor je otvorio vrata i suosjećajno ih pogledao zabrinuto načičkane oko vrata. Nakon što ih je zamolio da uđu unutra, započeo je. "- Ona je u stanju potpunog šoka. Treba joj vremena, ali budući da trenutno nisam u mogućnosti doprijeti do nje, za ovo zadužujem vas."

"...Sandra je trudna. Morate joj to nekako priopćiti, siguran sam da će se, ako toga postane svjesna prije vratiti u normalno stanje. Morate joj pomoći da shvati kako njezin stres jako šteti bebi..."

Zastao je kada je shvatio da ga više ne slušaju. I sam je poželio zaplakati kada je vidio kako su njezini prijatelji zaglavili u škripcu između najveće tuge i neopisive sreće. Svi su plakali.

" - Doktore, mislim da je shvatila..." kliknula je Rita nakon što se jecaj otrgnuo sa Sandrina kreveta. Rukama je obgrlila trbuh, tužno gledajući prema nebu i gorko zaplakala. Što je bila njezina prva ljudska reakcija u posljednja dva dana. Njezin krevet za trenutak se pretvorio u klupko zagrljaja.

Bili su itekako svjesni da ovo ne znači njezin oporavak. Daleko od toga. Pred njima je bio dug put, no bili su spremni njime koračati korak po korak. A ovo malo čudo će im potpuno nesvjesno dobrobiti koje će značiti za svoju mamu, na tome putu  biti od najveće pomoći.

...