OŽILJAK (završena)

Zov krvi

Kada je primjetio da gubi ravnotežu prislonio ju je uz zid.

Iznenadila ga je reakcija koja je potom uslijedila. Njezine ruke istraživale su njegovo tijelo poput slijepca, dirale su ga na način kojim si je pokušavala dokazati da je stvaran, na način koji ga nije smio uzbuditi, ali dovraga, čežnja u načinu na koji je raširila ruke po njegovom torzu, natjerala ga je da zaboravi gdje se nalazi.

Kada je naslonila glavu na njegova njedra instinktivno je spustio bradu na njezinu kosu udahnuvši čist, cvjetni miris koji ga je podsjećao na ... dom.

A tada se dogodilo ono što istini za volju nije očekivao, ali ne bi bilo fer ni reći kako se ikada prestao nadati. Podignuvši glavu približila je usne na milimetar od njegovih. Zavrtjelo mu se. Ali ne od poljupca.

Već od siline kojom mu je prignječila nožni palac.

Izdao ga je zadah duhana pomiješanog sa viskijem. Krv joj se uzburkala od razočaranja, a onda je proključala od brzine kojom joj je srce zatuklo. " - Pusti me!"

" - Ne!" Odlučno je odgovorio, a zvuk njegovoga glasa po njenoj utrobi razlio je ugodnu toplinu. Podsjetio ju je na onoga kome nije pripadao. Njezine emocije signalizirale su kvar. To ju je dodatno razljutilo. Uslijedio je još jedan udarac. Ali ovaj put ga je uputila na najbolniju mušku točku.

Podbočio se izloživši bolom iskrivljeno lice na svjetlo. Lice koje nije željela.

Lice bez ožiljka.

"-Moraš prestati to raditi!" Zagrmio je bijesno, aludirajući na njihov prvi susret koji je završio istom dobrodošlicom. "- Ti mene moraš prestati napastvovati gade!!!" Srdžba je ispunila svaku njezinu poru. "- Ja tebe moram... Što?" Njegov smijeh isprekidala je bol koju je još uvijek osjećao.

" - Ti si mena napala... i to drugi put kad već inzistiraš na činjenicama!"

Nemoćno je izgubila nit rečenice, zaštitnički se obgrlivši rukama. " - Zašto si došao? Napokon si se odvažio priznati zločin, murjače?" Ispljunula je pitanje na koje je već unaprijed znala odgovor. Marko mu je rekao da se uselila u vilu. Ponovno joj se približio. Previše. Bol na njegovom licu zamijenila je prijetnja ismiješana sa uvrijeđenosti i ... zabrinutosti?

" - Slatkice, ne izazivaj me. Vrlo dobro znaš zašto sam ovdje. Ovim potezom riskiraš i svoju i moju sigurnost. Sada mi reci što želiš od mene, a nakon što to razriješimo donijet ćeš svoje stvari i ja ću te odvesti kući."

Nije mogla procijeniti je li ono što je upravo osjećala bila frustracija ili nemoć. Vjerojatno kombinacija i jednog i drugog.

" - Od tebe tražim istinu. Želim da mi kažeš što se one noći dogodilo. Želim znati zašto si to napravio? Kako si mogao?" Nevjerica je prošarala njegovo lice prije no što je upitao. " - Kako sam mogao što?" "- Kako si mogao podmjestiti Danijelu? Kako spavaš po noći? Reci mi kako uspijeva normalno živjeti osoba nakon što učini takvu grozotu?"

" - Idi po stvari!" Procijedio je kroz zube. " - Ili što? Ako ne postupim onako kako ti želiš i mene ćeš strovaliti niz liticu?" Njegov dlan prekrio je njezine usne. " - Prestani! Ne znaš što govoriš!" " - Onda mi objasni!" Očajnički je zavapila probadajući ga molećivim pogledom.

Nemoćno je klouno. " - Ne mogu, Sandra." Glas mu je zadrhtao.

" - Možeš, ali nećeš." Razočarano je zaključila. " - Vrati se kada mi budeš mogao reći zašto ne smijem živjeti ovdje, drugačije me nećeš otjerati!" Rekavši to popela se uz stube, ovaj put uspješno i zalupila vratima.