Vladimir

775 44 14
                                    

Nikada nisam znao šta je strah. Ceo radni vek sam proveo u ratu, nagledao sam se svačega i mislio sam da je strah samo pravdanje kukavica koje beže od borbe. A sada ja, Vladimir Vujović, odlikovani oficir sedim ispred bolničke sobe i bojim se. Po prvi put osećam strah jer je u pitanju život moje jedine ćerke.

Dok je bila mala kao vekna hleba bio sam odsutan, nisam imao priliku da je držim u naručju i osetim sve čari roditeljstva dok je dete malo. Tek kada je već postala velika devojčica došao sam kući i dopustio joj da otopi led oko mog srca i podseti me šta znači bezuslovna ljubav. Taj maleni osmeh i nosić koji se smrežura dok joj se okice kao preslikane moje skupljaju jer se smeje od mene su napravili čoveka koji voli. Svaki put kada bih otišao, živeo bih samo za njen glasan vrisak koji bi me dočekao čim uđem u kuću. Svilenkasta kosica bi joj se lepila za obraščiće natopljene suzama radosnicama dok bi me vukla ka sebi i grlila sve dok je san ne obori.

Živeo sam za njenu sreću, i sada živim samo za nju. Devojčica koja mi je promenila život, dala novo odlikovanje i zauvek urezala svoje ime duboko u moju dušu. Moja Anđela, moj anđeo, dete koje mi je pokazalo šta je to ljubav.

Duboko u srcu osećam da me ona nikada neće napustiti ili reći nešto loše. Mene je vaspitavao vojnik, i nju sam vaspitavao ja, vojnik, ali na dva totalno različita načina. Mene je moj otac strogo vaspitavao, nikada nisam opsovao ili imao neki porok, naučio sam da poštujem, ali sve što sam ja znao naučio sam od njega, nisam ja mogao nečemu da naučim njega. Anđelu sam ja vaspitao i ona nikada nije, kako ja znam, porušila neki moralni stub koji sam joj usadio, ali je zato ona mene naučila mnogo više. Ljubav, podrška, roditeljstvo, sreća, sve sam to uz nju naučio. Shvatio sam koliko jedan osmeh može biti važan, koliko rastanak može da boli, a sada učim samo jedno.

Moja ćerka me uči šta je to strah dok su joj okice sklopljene, a ona je prikačena na bolničke aparate. Uči me da verujem i da se nadam, i kada je nesvesna ona mi daje lekcije i oduševljava me svojim znanjem. Ne, nisam ja taj koji je stvorio osobu u njoj. Ja sam je vaspitao, ali je ona gazila svoj put i postala ovo što jeste zahvaljujući svojoj veri i upornosti. Ona je divna osoba, ali prvenstveno je ono što je postala po rođenju, moja ćerka. A ja? Pored svih mogućih titula i odlikovanja, na kraju dana ja sam samo jedno.

Anđelin otac.

OčeviWhere stories live. Discover now