Bodyguard✔završena

Jedanaesto poglavlje

Ne vjerujem da mi se ovo događa. Ne vjerujem u ništa što se događa oko mene. Koliko nered, toliko policajaca i još gore jer znam da su ovo ljudi moga oca. Najgore od svega je što on nikad ne govori o poslu. Svi iz moje škole, pa i širim zabludu, on je na uobičajenom policajcu, a ne tajni inspektor koji ima svoj vlastiti tim. Nikada sa mnom ne podijelili ni jedan detalj svog misija.

Odrasla sam mislio da se bavi teškim kriminalom, ubojstvima, a ne ilegalnim utrkama. Da sam znala, o da sam samo znala nikad ne bi došla ovamo. Što da me vidio? Ili da me netko od svog prepoznavanja? Užasno i strašno i sva se naježim na samu pomisao koliko je ljudi uhititi, a ja sam bio među njima. Možda sam neke vidjela, neki su možda stajali do mene ili mi uputili neku riječ, a sada su na milosti i nemilosti moga oca koja u takvim stvarima sigurno nema milosti.

Pogledam u Roka kako se svi silama trude da nas izvuče iz ovog kaosa i samo bog zna koliko sam mu zahvalio jer se vratio po mene jer nije bio ni njega, a ne znam što bi napravila. Još više i dalje tresem pri samoj pomisli da sam i ja mogao uhititi, ali ne smijem se tako razmišljati. Sada sam ovdje, jednom sam već spazio sa sličnim situacijama i ovo će vrijeme biti.

Gleda ga već neko vrijeme dok mu ruke rade kao da programiraju za to, svaki mišić u tijelu mu se napeo, ali u licu izgleda neobično smireno kao da ga nije ni malo strah što će se dogoditi ako ne uspijemo pobjeći. Odjednom čujem neki zvuk na onome što se prodaje i uplašim, a onda vidim kako Roko gleda u moju smjeru, ali da ne nailazi.

"Negdje kod tebe bi trebali biti slušalice, javi se na njih."

Zapovijedao mi je. Ovo je zvučalo kao zapovijed. Mislim da bi mogao reći nešto tipa može li se javiti za mene, ali dobro. Spašava me pa ću zanemariti ostatak. Samo sam uzela slušalice i stavila ih u uho, zanemarena njegovim riječima.

"Molim?

"Aurora? Ti si?"

"Karolina?"

Vidjela sam da mi je Roko pogledao dok je pokušao biti smiren i onda sam na njemu vidjela da je ozlijeđen te je da mu je jedan dio stao u koži, ali ništa ozbiljno, ma koga ja zavaravam. Sve je to ozbiljno.

"James pita jeste li se izvukli. Jeste li dobro? Je li vas neto vidio ili nešto vam napravio?"

Podigla sam glavu i shvatila da smo još u kaosu, ali da idemo prema nekome izlazu kamo i svi ostali auti. Pogledao sam Roka koji je samo klimnuo glavom i malo se opustio.

"Da, još malo i vani smo. Gdje ste vi?"

"Na nekom vidikovcu. James mu poručuje da dolazi do kafića „Oaza" to jest da se tamo nađemo kad se smirite od svega toga. Nije najpametnije da odmah odemo kući. Dođite mi ćemo vas čekati. I samo bude oprezni, policija je sada na svakom uglu."

"Ne brini se, doći ćemo na vrijeme i pazit ćemo se."

To su nam bile posljednje riječi. Pogledao sam Roka koji je klimnuo kao da je čuo razgovor iako nema šanse da ga je čuo. Pogledala sam u njegovom smjeru i vidjela njegove rane iz kojih je i dalje krvario. Moram zaustaviti krvarenje ili će doći do većih oštećenja.

"Moramo negdje stati."

"Zašto? Jesi ozlijeđena? Boli li te nešto?"

"Ja sam dobro, ali ti nisi. Moramo te srediti, ne možeš takav hodati uokolo."

Rukom je prošao kroz ranu i samo je odmaknuo kad ju je dotaknuo i malo se stresao. Znala sam baratati sa ranama jer me otac naučio i palači sam od malena učila kako da zaustavi krvarenje ako nam se dogodilo nešto drugo. Međutim on nije imao namjeru stati već je sam ubrzao.