Bodyguard✔završena

Devetnaesto poglavlje

Dobro, što se ovdje malo prije dogodilo? Aurora je ovdje? U mojoj kući? Bože što još neću danas doživjeti. Ustajem iz kreveta sa ogromnim smijehom na licu i uzimam prvo što nađem u ormaru. Pogledam mobitel gdje su same Jamesove poruke o tome kako žali jer je prekinuo sa Kar i o tome kako se prema njemu čudno ponaša cijeli dan. Ajme meni, čim meni krene on posustaje, a dok ide njemu, meni nikako. Hoće li ikada doći onaj trenutak kad ćemo oboje biti sretni sa djevojkama koje volimo.

Polako se krećem prema kuhinji iz kojih dolaze primamljujući mirisi. Miris paljevine je u zraku. 100% je Mirna nešto zapalila, ali uza sve to je i fini miris palačinke sa čokoladom i jagodama. Ovdje nešto nije kako treba. Naslonim se na vratima kuhinje vidim moje dvije najdraže osobe kako postavljaju stol dok Aurora dekorira palačinke, a Mirna sve stavlja na stol. Priđem Aurori s leđa, stavim joj ruke oko struke i poljubim je u obraz. Potom pogledom potražim Mirnu koja sjedi na stolici i doslovno bulji u nas.

"Ljubomorna?"

"Da znaš da jesam. Zašto nisam prije rekao da je znaš i očito voliš? Mislim da sam sve prekopala podatke o njoj da bi bio spreman na sve."

Kada je shvatila što je rekla samo je rukom prikrila usta i zašutjela, dok se Aurora okrenula prema meni sa malim smiješkom na licu i pogledala me u oči. Oke, sada ovo neće biti dobro, mislim možda i bude, ajme zašto se Mirna izlajala.

"Istraživao si me?"

"Dan nakon što se spasio od onih ljudi."

Strogo sam pogledao Mirnu i dao joj do znanja da zašuti već jednom, ali ona je i dalje nastavila govoriti Aurori što je sve saznalo o njoj kada sam joj rekao da je istraživač. Međutim Aurora nije reagirala onako kako sam se nadao. Cijelo vrijeme se smijalo za doručak i slušala koliko sam skakao Mirni po glavi dok se sve ne nađe o njoj. Svako malo bi me pogledao onim posebnim pogledom kakav je samo meni uklonio.

Bože moj dragi koliko sam ja kreten jer nisam prije imao, jer nisam cijenio, volio samo onako kako ona zaslužuje. Zašto mi je tako dugo trebalo da mi srce od reagirao na njezinoj pojavi, zašto sam shvatio svoje emocije tek kada su uzeli od mene, onda kada nisam imao?

Ništa u životu nije lako. I kada imamo ono što volimo i želimo, a za to se uvijek moramo boriti svim svojim snagama. Iako nismo svjesni da se najviše borimo protiv sebe. Protiv naših emocija, našeg bijesa ... kada dođemo do posljednjih stanica, ruke nam zadrhte, oči zasuze, ne možemo disati, a moramo dati sve od sebe. Bojim se samoga sebe, zato jer znam da sam ja sebi najveća prepreka. Nitko mi ne može pomoći, nikoga ne želim. Vrijeme ne mogu vratiti, ali zato moram pogaziti svoj ponos, pobijediti svoj strah, stati uspravne glave i biti priprema za sutra. Jer sutra si ti. Tvoje oči koje me miluju pogledom, ruka koja je spremna da mi pruži spas, usne da izliječe sve moje rane i srce da me voli. Ti si moja sutra i sada to znam. Uzeo sam posljednji komad palačinke i stavio svoju ruku oko Aurore te je približio malo više k sebi dok su me ona i Mirna samo gledali. Znam što mi je činiti.

"to kažeš na dvodijelni izlet negdje dalje od Londona?"

Njezine čokoladne oči pronašle su moje dok joj je osmijeh nestao sa lica i dok je samo gledala malo mene, pa malo Mirnu koja se smijala i pljeskala kao mala curica, a ne već sada odrasla osoba.

"Mislio sam da bi ti godilo da se malo promijenio okolinu, da se makneš od svega ovoga. Uostalom sutra je trka tamo tako da svejedno moram ići, a mogla bi bi i ti sa mnom pa danas imati cijeli dan da ti sve vratim što dugujem. Zamisli samo ima cijeli dan za kupanje u uvali, sunce na koži, kasnije malo vožnje sa najboljim trkačem Londona i poneko iznenađenje."

"Samo pod jednim uvjetom."

"Kojim to?"

"Naučit ćeš me kako se trkam na stazi. Znam da to nikako nisi očekivao od mene, ali stalno vas gledam i samo želim znati kakav je to osjećaj. Želim probati, a ti nećeš dopustiti da se išta dogodi."