Bodyguard✔završena

Trinaesto poglavlje

Želi mi se ispričati? Da baš. Nisam ja jedna od onih koja povjeruju baš sve što kaže, iako je na neki njegov način djelovao iskreno ne padam ja na. Dosta mi je bilo laganja i dosta mi je da me svi gledaju nekim osuđivačkim očima. Nisam ja kriva što nosim titulu, nisam ja kriva zato što imam jedno od moćnijih prezimena u Engleskoj. Nisam kriva za ništa, a svi misle da jesam.

Obgrlim se rukama jer je postao hladnije nego inače, hladnije nego što sam očekivala i nastavila dobrim, starim putem kući. U susjedstvu gledam djecu kako se igraju na kiši, kako skaču u lokve vode i kako viču „tražimo kišu". Nasmijem se pri samoj pomisli da sam i ja kao mala skakala tako sa djecom iz susjedstva. Uvijek sam imala žutu kabanicu koja mi je došla kao haljina i plave gumene čizmice sa cvijetićima. Navukla bi to sve na sebe i kucala ostalima po vratima tako dugo dok roditelji djecu ne bi pustili svoju da se igraju sa mnom.

Nedostaju mi ​​ti dani kao i oni dani kad bi svi zajedno išli u školu i kad bi slavili rođendane. Uvijek smo svi došli, neovisno kakvo bi bilo vrijeme. Ni snijeg ni kiša nas nisu zaustavili jer je to bilo naše prijateljstvo. Nešto najsnažnije na svijetu, ali sada je gotovo. Svi smo odrasli, neki su se preselili, neki su čak dobili i prvo dijete, a ja, ja sam zaglavila ovdje.

Otvaram vrata ključem koji uvijek nosim kod sebe kao i sve moguće ključeve. Svijetla su ugašena što znači da se tata još nije vratio. Bolje mi je da je tako. Stepenice polako koračam prema sobi. Upalim svijetlo koje baci predivan sjaj na moju sobu. Navučem zastore i skinem svu mokru odjeću sa sebe i bacim je na pod dok se ogrnem samo bijeli, svilenim ogrtačem. Na brzinu se bacim na krevet i pogledam u plafon. Toliko toga mi se dogodilo u zadnjih tjedan dana da poželimo malo slobodnog vremena, samo za sebe, ali svi znamo tko sam i da neću dobiti.

Par dana kasnije...

Svakog dana ga vidim, svaki dan prolazim pokraj njega dok pokušavamo sakriti pogled jedno od drugoga. Svakog dana osjetim nešto u mom tijelu kad mu čujem glas, kad vidim kako se smiješim drugim djevojkama. Vidim kako me nije gledao, čak sam ni ne trudi pozdraviti kao da se nikada nismo upoznali.

Dat ću vam i par primjera. Prije tjedan dana ušla sam u školu i namjerno se zabio u meni ili slučajno, ma nije ni važno, samo je prošao pored, nije mi stao ni pomoć, a nije me ni pogledao. Prije dva dana sam sjedila sa Val u klupicama ispred škole i kad sam ga vidjela samo se okrenuo na drugoj strani i zaveo prvu djevojku koju je vidio. Kad je sam jučer prošla pored njega čula sam kako priča kako se u zadnje vrijeme ne može riješiti djevojaka koja ga okružuju svakog dana.

Iskreno ne znam što će biti danas, ali ono što će biti neće biti dobro. Imam taj osjećaj. Mrzim jer je takav, okej i ja sam pretjerala tog dana, ali nije mi vjerovao i meni je to jako zaboljelo. Stvarno sam se nadala da će ga držati nekoliko dana, ali, fali mi njegovo društvo. Kad je bio blizu bila sam slobodna, bila sam ja, onakva kakva oduvijek želim biti. Slobodna.

Želim da prestane, jednostavno želim da opet budemo prijatelji kao prije par dana. Ako neće ništa poduzeti, onda ću ja odmah i sada. Odvojim se od svoga ormarića te ga odmah zaključam i pazim da mi nešto ne ispadne iz njega. Pogledam Val koji mi šalje upitan pogled, ali joj ništa ne odgovara, ništa joj ne signaliziram već stavljam ruksak na leđa i krenem u potragu za Rokom. Hodala sam hodnicima, izvan škole, provjeravala svaki kutak, ali nisam ga našla, već sam samo ugledala Jamesa kako razgovarati na mobitel. Sigurno zna gdje je. Brzo sam došla do njega i uzeo mu mobitel iz ruke i prekinula poziv na što me on bijesno pogledao.

"Aurora što to pobogu radiš?"

"Gdje je Roko?"

Gleda me u oči i nasmijao se. Kako mrzim kad to rade. Ono što sada slijedi je ili će negirati da ne zna gdje je ili stvarno ne zna gdje je ili će samo reći gdje je i tako mi sve olakšati. Međutim nije on takav, a s druge strane uvijek se iznenadimo na samom kraju.