19.

385 30 32
                                    







"Kristina, zakasnićeš...", čujem tatin glas koji usledi nakon zvuka otvaranja vrata moje sobe. Okrenula sam se prema njemu, spuštajući ćebe kako bi mi se video bar delić lica.

"Mogu li..."

"Možeš." Nasmešio se. "Reći ću mami da pošalje razrednom poruku. Dobro si?", klimnula sam glavom, a on je izašao iz sobe. Moj telefon, koji je bio na podu pored kreveta, zasvetleo je dok he vibrirao. Javila sam se, ne trudeći se ni da pročitam ime pozivaoca.

"Kristina!"

"Šta?", promrmljala sam sanjivo, nakon što sam prepoznala Marijin razbuđen glas.

"Zašto mi nisi rekla?", duboko sam udahnula, pokušavajući da ignorišem nekakav pritisak na grudima, koji sam osećala još od sinoć. "Ognjen mi je sve rekao. I veruj mi, nije kako izgleda."

"Kako to misliš...", nije mi se pričalo o tome, bilo je teško slušati.

"Filip, on... posvađao se sa roditeljima zbog toga." Namrštila sam se. "Milica je ćerka poslovnog partnera njegovog tate. I znaš već kako to ide..."

"Trebalo je da ga saslušam." Progutala sam gorku knedlu dok sam promuklo šaputala. "Nisam li? A ja sam ga izvređala i... raskrvarila nos." Čula sam njen smeh, ali meni nije bilo smešno.

"Sviđaš mu se, Kristina. Ognjen me je zvao malopre i rekao da Filip od jutros pada na treningu. Nije spavao."

"Sigurno misli da ga mrzim."

"Mislim da možeš da mu dokažeš suprotno. Uverena sam u to. Bila bi šteta da se izgubite, srećni ste zajedno." Trebalo mi je vremena da shvatim koliko je pojam sreća izgubio značenje u mom slušaju. "Slušaj pažljivo." Marija je ućutala, a ja sam mogla da čujem samo izmešane glasove koji su prerastali u žamor.

"Sjebao sam. Kreten, ja sam kreten." Čula sam njegov zabrinut glas. Nakon što sam prevrnula očima preplavio me je neki čudan osećaj.

"Zar je tako loše?", onda sam čula glas njegovog najboljeg druga, čijeg se imena čak nisam ni sećala. Marija je išla u školu sa njima, a ja sam se pravila da sam ih sve popamtila kada bi došao trenutak.

"Sve zbog raspale Milice i njenog tatice. Posvađao sam se sa mojima... oni su poremećeni ljudi." Nisam baš dobro mogla da čujem reči njegovog najboljeg druga, ali njega sam itekako dobro mogla da čujem. "Sve sam upropastio. Ne mogu da je dobijem. Zauzeta je. Sa kim priča u pola osam ujutru?", na to sam se nasmejala. Zvuk se postepeno udaljio.

"Jesi li ga čula?", zavorila sam oči. "Pričaćeš sa njim?"

"Hoću...", tada mi je rekla da mora da ide, te smo prekinule vezu. Uspravila sam se u sedeći položaj pokušavajući da shvatim šta se dešava. Telefon mi je istog trenutka zavibrira, a ja sam se istog trenutka javila.

"Dobro jutro..."

"Dobro jutro." Namrštila sam se. Nisam znala šta da kažem, bila sam prokleto zbunjena.

"Lepo si spavala?"

"Ne baš..."

"Ni ja...", on uopšte nije spavao. "Kristina, ja... ja stvarno ne želim da te izgubim. Razlog za ono od juče bio je stvarno glup i banalan. Ako nije već kasno, ja...", prekinem ga tako što se izvinim, a on se zbuni. "Zašto se izvinjavaš?", tada me preplavi neko olakšanje.

"Nisam htela da te saslušam." Nisam želela da ga nekako povredim, a tek kada je Marija u njegovoj blizini.

"Ja sam kriv, Kristina. Nisam smeo da dopustim da se ono desi."

everything we didn't know we wantedWhere stories live. Discover now