1.part

433 28 0
                                    

29. April 2018.

"Jedan...dva...tri...", broji sa rukama na očima i ujedno raširenim prstićima. Iako znam da vara u ovoj igri kao i u svakoj drugoj koju igramo, potrčim ka prvom žbunu trudeći se da pravim što manju buku. Kao i svako dete, ni ona ne zna za diskretno promatranje, pa se zato okrene u mom pravcu iako idalje drži male šake sa raširenim prstićima na očima. Već sledećeg trenutka oslobodi svoje lice, pa počne da me traži po dvorištu praveći se luda. Iskreno se nasmejem na njenu lošu glumu, pa namerno prodrmam bodljikavo granje žbuna kako bi me našla i ne bi više morala da krije svoju tajnu da je gvirela.

"Našla sam te!", prišunja mi se sa ledja i okači na vrat, što me 'uplaši' i istera blagi vrisak iz mog grla. Nekontrolisano počne da se cereka, srećna jer je uspela da me tako prepadne. Duga braon kosica se slivala niz moje levo rame dok sam je nosila na ledjima ka kući. Prošavši kroz veliki dnevni boravak, zaustavile smo se u malo manjoj kuhinji gde sam je spustila. Mama nam se veselo smešila, gledajući malo u nju, malo u mene, dok joj je Anja slatkim glasom prepričavala kako smo se igrale. Sela je na njenu stolicu i halapljivo počela da jede sve što joj padne pod ruku.

03. Februar 2020.

Ne znam da li je zbog umora koji osećam zbog svog bednog života i loše sudbine, ali svakim danom dobijam sve veću želju da sve to prekinem. Zbog poziva koji sam dobila od inspektora Lukića da se što pre nadjem u stanici, pripalo mi je muka. Svaki minut proveden tamo me čini još užasnutijom i svesnijom situaciji u kojoj se nalazim, a to samo stvara još gori unutrašnji osećaj. Ne želim da sam toga svesna. Ponekad zavidim mojoj majci koja leži u prostoriji belih zidova sa rešetkama na prozorima. Ne zna šta se dešava. Pogubljena je. Celokupna situacija je naterala da skrene sa nekada dobrog puta, naterala je da par puta pokuša da oduzme sebi život, a onda da završi tamo gde je završila. Nesvesna bilo čega zbog jakih lekova koji su iscrpeli njen mozak, tako da jedina stvar koju može da radi je da mirno spava. To i radi većinom ovog žalosnog vremena.

Izašla sam iz teretane u kojoj provodim cele dane, pa prišla najbližoj autobuskoj stanici. Par ljudi koji su stajali tu bili su natmureni kao i ovi sivi oblaci iznad nas. Gde su osmesi? Zašto ih nema? Sigurna sam da svi oni misle kako vode najteži život, a niko od nas nema ni predstavu šta se dešava sa otetom decom baš u ovom trenutku. Da li oni pate? Ta deca sada vode najteže živote, ukoliko su uopšte i živa. A život je svakako težak. Još ako Bog odluči da ti prepiše lošu sudbinu kao što je njima i njihovim porodicama, sreća ne postoji. To već i nije život, već dugogodišnje mučenje za sve nas. I ako se sve završi dobro, ostaju nam traume zbog kojih će loši snovi da nas prate dokle god dišemo. Svakodnevno kidanje živaca zbog straha da se opet ne desi tako nešto. Strah od nepoznatog, odvojenosti i ponovnog kidanja duše od duše.

Plašim se budućnosti u kojoj ću da živim sa, ili bez moje Anje. Nada polako svakog dana sve više nestaje iz mene dok tiho plačem i molim Boga svako veče pred spavanje da je živa i da mi se vrati zdrava. On i ja nikada nismo bili u dobrim odnosima. A sada, iako je takvu sudbinu prepisao nevinim dušama, svako veče molim za živote te dece.



Ostavite vote i mišljenje ako vam se dopada/ne dopada. Želim da znam šta treba da se menja. ❤️

Sestre Banjac-Vrati me🔞Onde as histórias ganham vida. Descobre agora