Empatija i altruizam (ili o Romima i prosjačenju)

302 12 17
                                    

     Svako toliko naletim na ljude koji na ulici druge povlače za rukav, u potrazi za "kunom ili dvije". Uvijek su to slični profili osoba-pripadnici romske zajednice, stari ljudi koji jedva hodaju, invalidi, ovisnici i majke s jadnom djecom. I svaki put kada se to dogodi, par dana razbijam glavu o "dati ili ne dati" i moralnom pitanju koje se otvara.

Romi su jedna od najkontroverznijih etničkih manjina. Prosjačenje se gotovo infiltriralo u njihov narod kao glavni "zanat". Istovremeno im to na kičmu navlači etiketu žicaroša i neradnika od ostatka svijeta. Sve to čini začarani krug, u kojem oni prose jer se ne mogu zaposliti i ne mogu se zaposliti jer prose. Također je poznato da im obrazovanje nije na listi prioriteta, kao i ženska prava, uz još nekolicinu stvari koje se danas smatraju životnim standardom. Tako se isto naraštajima prenosi i podučava, što djeci i mladima odmah u početku sasječe ikakvu ambiciju za boljim. Naravno, govorim o većini, uz opasku da uvijek postoje iznimke.

Nedavno sam saznala da Romi često organizirano prose. Što znači da postoji netko tko ih postroji, najčešće to budu žene s djecom i bebama, pa ih tjera da patroliraju određenim područjima. Čak imaju i definiranu "dnevnicu" koju moraju zaraditi i predati. U tom slučaju mi je najgora eksploatacija male djece, koja su time u početku zakinuta. Ne mogu ni zamisliti kako je kada ti tako padne grah. Iz tog razloga mi oni najčešće izazivaju suosjećanje i empatiju.

To saznanje me učinilo prilično skeptičnom u davanju "milostinje". Logičan slijed misli je da se tim činom podupire taj oduran biznis, a opet, ako ne daš, osjećaš se grozno jer tko zna što im se dogodi kada ne skupe zacrtanu svotu.

Događaj koji me je naveo na razmišljanje odvio se nedavno. Šetala sam, o svom poslu, kad sam primjetila majku i dvoje djece kako sjede na stepenicama ispred dućana. Malo sam se bolje zagledala i primjetila kako dečkić, možda mu ima pet ili šest godina, otkida komad svog slanca i daje ga maci lutalici. Ganulo me, ali se nisam snašla u trenutku, imajući negdje u glavi podatak o iskorištavanju djece u prosjačenju. Uzimajući u obzir to, davanje novca bi odmoglo. Poslije sam se sjetila da bi najbolje rješenje bilo kupiti nešto direktno za dijete i pokloniti. U tom slučaju, došla sam do zaključka da se djecu pogrešno uči da je oslanjanje na druge u tuđu pomoć ispravan način za ići kroz život. Još nisam smislila ništa bolje.

Što se tiče drugih, nikad ne dajem onima što nariču i potežu za rukav. Također mi se gade srcedrapateljske priče i preglumljavanja, pogotovo kad poslije saznam da se lažiraju ozbiljne bolesti i stanja zarad novaca. Rađe dam "za pivu", barem je iskreno. U posljednje vrijeme uočavam i nevjerovatnu količinu branitelja i onih kojima "fali za kartu" ili "za gorivo". Gotovo svi ti ipak pobjegnu kada im se ponudi da obave neki posao za novce ili kada im se ponudi hrana i odjeća umjesto novca.

Kome ste voljni dati, a kome ne? Smatrate li da novca i posla uvijek ima za onoga tko želi raditi? Ako dajete, zašto dajete? Radi dobrog osjećaja/jer vam vjera tako nalaže/jer bi vas u protivnom pojela grižnja savjest? Mislite li da postoji nesebično dobro djelo?

Ja se s tvrdnjom o poslu slažem, ali isto tako mislim da se svakome može dogoditi sranje u životu, stjecaj okolnosti, pa da završe primorani tražiti pomoć od drugih. Naravno, ukoliko to nije konstantno stanje. Također, sve više i više naginjem tomu da ne postoji nesebično dobro djelo. Skoro uvijek je u razlogu iza pomaganja "ja". ("Jer se JA osjećam dobro, jer bi u protivnom MENE pojela grižnja savjest.") Mada sam dosta pročitala na ovu temu, baš me zanimaju tuđa stajališta.

Mentalna gimnastikaWhere stories live. Discover now