29. Ko si ti?

132 4 16
                                    

Silueta je odložila nešto na sto, tako da sam po manirima i pokretima mogla da zaključim da je muško. Ustao je i počeo polako da mi se približava.

Kako sam bila tako neobzirna? Uvek sve prvo sto puta proverim. Pogotovo kad ulazim u kuću. Jesam li ja uopšte zaključala ulazna vrata? Ne znam. Bila sam toliko opčinjena Reljom, da nisam znala kako se zovem. Još odavno sam rekla da će me ovo odvesti u propast. Nikad u poslu nisam imala nekog pored sebe i smatrala sam da mi niko ne treba. To moje uverenje je pre pola sata palo u vodu i raztopilo se u njoj, kao da joj je to glavna i jedina funkcija. I evo šta se desilo!

Sada je samo metar ispred mene stajao ni manje ni više, nego vođa Serpentsa lično. Fuck. Ako je on lično i sam došao, ja neću ugledati gračak sunca nikad više. Skamenila sam pogled i odlučila da, kad već ne mogu da se borim sa njim, mogu da ga maltretilam dok me ne ubije. Da umrem osećajući se moćnom hah.

Ja: Oh čime sam zaslužila Vašu posetu gospodine? Hoćete li da sednete, nemojte u tim godinama da stojite.

Serpent je prorežao, očigledno ljut i otvorio usta da kaže nešto, ali ga je nečiji poziv ipak sprečio. Javio se i odgovarao sa kratkim: "da", "ok" ili "ne". Nisam mogla da čujem glas čoveka sa kojim razgovara.

Serpent: Imaš mnogo sreće, odlazim jer si pod zaštitom. Čim se odvojiš od te iste sreće zgrabiću te i revanširati se, budi sigurna u to.

Ja: Zašto mi je čini da ta "sreća" ima ime i prezime?

Serpent: Ima eno je zuri u tvoj prozor i povlači konce i veze, samo da ti ne bih prišao. Ali ostavićeš ga, a onda ću te ja pronaći.

Okrenuo se i isto tako tajanstveno, kao što je i ušao izašao napolje kroz zadnja vrata.

U trenutku kad je on prešao prag, Relja je već stajao ispred mene. Bila sam zbunjena. I od provale, od Serpentovih reči, od odnosa sa Reljom...

Relja: Mala? - uhvatio me je za ramena i blago stegao, nateravši me da ga pogledam.

Ja: Hm? - bila sam zamišljena, zbunjena.

Relja: Dobro si?

Ja: Mhm.

Intenzivno me je gledao par sekundi, kao da traži šta nije u redu.

Relja: Hajde da legnemo.

Ja: Mi? - pobegao mi je osmeh, na samu pomisao da moram opet da ga krijem.

Relja: Šta je bilo, smetam ti gospođice? - pitao je skrivajući osmehom uvređenost.

Ja: Ne, ne, idemo.

Popeli smo se uz stepenice i završili u mojoj sobi. Otišla sam u kupatilo i olukla se u šorc i oversize majicu .On je počeo da se skida, a ja sam shvatila da nemam šta da mu dam. Nikolinu trenerku je odneo prošli put.

Ja: Ti možeš ovde. Spavaću u Krstićevoj sobi, on i onako nikad nije tu. - brzo sam promumlala, u nadi da je previše umoran da bi se raspravljao, ali...

Relja: Ma nemoj! Koja je svrha onda?

Ja: A koja je svrha ovako? Da prespavaš negde, zar ne?

Relja: Ne. To mogu i kod sebe. - rekao je i u istom mahu su mu se zenice proširile, a zelene oči potamnele.

Ja: Ti si ovde samo da bi spavao pored mene? Daj Relja, nisam retardirana, niti smo deca, ne padam na to.

Relja: Pa ja nisam dete, ali za tebe nisam siguran. Da, sad sam ovde, jer mi pričinjava zadovoljstvo da spavam pored tebe.

Dugo sam razmišljala šta da mu odgovorim i onda prekinula tišinu bežanjem.

Ja: Idem ja...tamo...znaš...

Bežim od života, pratite meWhere stories live. Discover now