38. Gde si?

99 1 2
                                    

Ivan: Znači, opasna Tamara će spavati u istoj sobi samnom?

Klimnula sam glavom potvrdno i proverila Reljino stanje. Ubiće ga! Bude li ovaj još nešto rekao...

Da li je normalno što sam uzbuđena kao retard?

Miloš: Gotovo, već smo podelili krevete. - rekao je nadrkano.

Ja: Promenićete podelu, ne vidim problem. - nasmejem se ljupko i počnem da razgledam sobu.

Ivan: Moj je onaj na kom Relja sedi.

Ja: Šteta, hoću baš taj. - rekla sam i nemarno prebacila ranac na kravet, u Reljina krila.

Okrenula sam mu leđa ignorisajući ga. Pratio me je pogledom, nisam videla ali sam osetila njegov jebeno intenzivan pogled na svojoj koži. Slao mi je jezu kroz telo.

Ja: Ahm...otišla sam. Vidimo se noćas momci. - rekla sam i upitila Relji provokativni pogled.

Izašla sam i čula još jedno Kristijanovo "Au tebra".

Izlazim, ali me na kraju hodnika presreće razredna.

Razredna: Za 5 minuta idemo da obiđemo znamenitosti, spremi se i siđi u prizemlje što pre. - rekla je krajnje monotono i hladno, te produžila kroz hol.

Ovo je bilo čudno. Dobro, možda žena ima problema, jbg.

I da nema, od kad je tebe briga!?

Pa žena je... E znaš šta? Neću da se pravdam, idem da se pridružim ostalima na aktivnostima koje plaćam svojim novcem.

Izašla sam odmah, jer nemam volju da se presvlačim. A realno nema ni potrebe, idemo samo u šetnju.

Kroz par minuta većina je bila spremna i čučala napolju čekajući imbecilke koje dolaze zadnje, ne bi li ih svi videli. Njih četiri: Nina, Sofi i još neke dve nepoznate paćenice sišle su u kičastim outfitima sačinjenim od laganih letnjih suknjica i v-dekoltiranih atletskih majici, ljubičastih naočara za sunce i onih ružnih, ručnih, šarenih tašnica. Gospode! Zar one ne vide da izgledaju kao preparirani klovnovi?

Čim je razredna izbrojala 24-oro đaka, vođstvo je prepustila (nazovimo) turističkom vodiču koji je uspešno ubijao svu našu radoznalost prema destinacijama koje je predstavljao.

Relju nisam ispuštala iz vida ceo put, iako je opet uspeo da nestane. Nema ga. Do pre minut je bio naslonjen na onaj tamo zidić, sigurna sam. Videla sam ga.

Da mu se nije nešto desilo?

Jeste, ispala mu creva! Šta te briga bre!?

Ej, poludeću više od vas dvoje. Ti mi soliš pamet, a menjaš mišljenje i stav brže nego Krstić devojke i praviš od mene ludaču koja ne zna šta hoće.

Ja sam ti devojčice, tako da ja samo reflektujem tvoje misli i strahove naglas.

Svejedno! Ti mi pričaš kako sam zapostavila posao, školu i sve svoje ciljeve. Onda ja pravim nepromišljene poteze, on se uvredi i onda se opet jurimo. I sve tako u krug.

Znači ti si inače odlučna, a ja te samo ometam?

(Čitate ovaj deo na sobstvenu odgovornost. Dosta je depresivan i "dubokouman" , ne želim da vam kvarim mood. Možete da preskočite, pa da se vratite kasnije. :))

Ne znam jebote, ne znam! Između ostalog, ja sam samo dete koje je umislilo da će uspeti da se otrgne roditeljima, društvu, zakonu, školi, svemu. Iako tamo negde daleko od sebe držim saznanje da je sve što radim smešto i bezuspešno. Nikada neću uspeti. Zašto? Zato što su moju viziju o uspehu ugušili odavno. Tako da koji god očekivan uspeh da ostvarim, neću biti srećna. To onda nisu moji uspesi. Za mene to nisu uspesi. To su ispunjene norme. I za koju slobodu se borimo sada po društvenim mrežama, kad su nam je svu oduzeli još od prvog plača? Mi deca nismo svoje osobe. Mi smo kreacije naših roditelja. Klonovi koji trebaju da popune praznine iz njihovih života, da ispune njihove sne. Ali opet, ovako sami ko zna šta bismo uradili. Bili bismo još izgubljeniji. Ili ne bismo? Mi smo izgubljeni između snova koje smo čitav život čuvali od okoline, uvereni da ćemo kad odrastemo živeti te iste sne i realnosti sveta starijih. Onda dođemo u onaj period u kom shvatimo da smo za džabe čuvali taj naš mali svet, jer u frci svakodnevnice ne možemo da ispoštujemo ni uslove i obaveze okoline, a kamoli da prebacimo svoj svet u javu. Oni nas pritisnu. I  kako vidim, uvek pobede. Onda svi samo nastavimo da neostvareni jurimo ovom planetom, trudeći se opet da postignemo ono što se od nas očekuje. Da nahranimo porodicu, da posećujemo familiju, da budemo dobri ljudi, dobri sinovi i ćerke, braća i sestre, dobri roditelji. Trudimo se da ispoštujemo i veru i običaje i ko će šta da kaže i obaveze i obećanja i sistem... I onda na kraju, opet mislimo na one davno izgubljene sne tešući se govoreći da su to bile samo dečije budalaštine. Dok duboko u sebi znamo da smo zapravo nesrećne marionete ovog usranog sistema iz kog nema izlaza.

I sad mi recite iskreno, ko je uspeo da se otrgne tom procesu "odrastanja", procesu ubacivanja u jebeni sistem? Jel normalno da se dete više uplaši reakcije roditelja nego uticaj loše ocene na njihovu budićnost? Jel vas udari kad čujete kako odvratno i ofucano zvuči bukvica koja se očitava malom detetu na ulici? Znate da su te iste bukvice stvorile vašu ličnost. Jel vas onako pecne kad vidite da roditelji prave istu grešku sa vašim mlađim bratom ili sestrom koju su napravili sa vama? Greška koja je od vas napravila ovakvu osobu. Jel ste zadovoljni vašom ličnošću? Ne po njihovim kriterijumima, već po onima koje ste postavili ranije. Jel fuj kad pomislite na vaspitanje vašeg deteta jednog dana? Jel znate da ćete i vi isto tako postupiti sa svojim detetom, da je to jedini način da se snađe u ovom sistemu? Mene boli.

(Kraj depresivnog dela :))

Nastavili smo dalje, a Reljin nestanak niko nije primetio. Poslaću mu poruku, pa kud puklo - da puklo!

- poruka za Kriminalčić -

Gde si?

Nije prošao ni sekund, dobila sam odgovor.

- poruka od Kriminalčić -

Sa Anđelom sam. Ti?

Eto vidiš! Dok ti prosipaš svoje filozofije, on radi.

- poruka za Kriminalčić -

Ništa. Radi, vidimo se.

Htela sam da mu ispričam, ali ne bi razumeo. Mislio bi da sam luda. Imam čitavu listu ljudi koji to misle. Dosta je.

- poruka od Kriminalčić -

Ispričaćeš mi večeras.

I posle se pitam zašto konstantno padam na njega. Predvideo je da sam se osetila loše, da se to pomešalo sa ljubomorom i da sam mu zato hladno odgovorila. Ali sve je to manje bitno, jer je razmišljao o meni i zašto sam tako odreagovala. Čekao je reakciju. I ako to nije nešto što trebam da cenim kod njega, onda ne znam.

Vidovnjak jebeni!?

Pogledom sam pratila Ivana i išla što bliže njemu, tako da bude očigledno koliko sam zaljubljena jelte.

...

20:00

Polako smo se približavali hotelu, a Relja se još nije pojavio.

Pa s obzirom na to da on ima potrebe i da upravo "bleji" sa ribetinom ipo...

Ne, ne. Doćiće on. Ali mora da požuri, za 3 minuta počinje prebrojavanje, ispašće haos.

Da ga zovem?

Neee. Ispašće da ga proganjam i da sam posesivna. A to naravno nisam...

Ali šta ako ga provale? Uff!

Cupkala sam u mestu ispred hotela, kad je razredna počela da prebrojava đake. I šta sad?

Prilazila je slovu R na svojoj listi, a mene je uhvatila panika.

Agresivno sam gurnula prvog lika pored sebe.

Xx lik: Alo retarde! - okrenuo se isfrustrirano ka meni.

Ja: Šta je bre? - odgovorila sam isto tako provokativno i iznervirano.

Xx lik: Šta ti meni: "šta je"? A  debilko mala? - unosio mi se u lice.

To je bilo dovoljno da se rulja okupi oko nas i da razredna prestane da proziva. Okej, super. Šta sad?

Direktor je velikim koracima sklanjao zainteresovane tinejdžere sa puta i prilazio nam.

Direktor: Dosta! Kažnjeni ste! Tamara u sobu, Veljko ti ideš samnom.

Xx, odnosno Veljko mi se onako pobednički nasmejao i otišao sve gegajući se samouvereno za direktorom.

Razredna: Dobro, šou je gotov. Relja kasniš! Tamara kažnjena si. - prokreštala je zapanjeno. - Gde si ti bio?

Eh draga moja, to bih i ja volela da znam.

Relja me je pogledom potražio u masi. Uputio mi je upitan pogled, koji sam samo izignorisala.

Relja: Ahm, ko je kažnjen i zašto?

Xx: Tamara se potukla sa Veljkom. - izleteo se neki imbecil.

Ide još jedan deo odmah!
Volim vas najviše!
Pet ujutru je i ne znam kako se zovem, ali izlaze dva dela. 💜

Bežim od života, pratite meWhere stories live. Discover now