Cimer mog oca

11.3K 690 27
                                    

- Ćao tata – poljubim svog oca i odmah se latim posla da mu zamenim cveće i popravim jastuk.

- Kako si danas? Vrućina a? Znam kako se osećaš – privučem stolicu i smestim se pored njegovog kreveta. Moj tata je već tri meseca u komi, prognoze nisu sjajne ali ja čvrsto verujem da će se jednoga dana probuditi, zato ga posećujem svakog dana, ispričam mu novosti i volim da verujem da me sluša.

- Ćao Renata – očeva medicinska sestra me pozdravlja ulazeći u sobu.

- Ćao Keti. Novi pacijent? – pogledam u novog tipa koga upravo smeštaju.

- Da, prebacuju ga ovde, ne predviđaju mu sjajnu budućnost – izdahnula je.

- To je šteta – ustanem i osmotrim ga.

Dok je osoblje radilo oko njegovog kreveta i aparata ja sam ga malo bolje osmotrila. Verujem da ima preko trideset godina, lep je, tip je stvarno lep, negovan, očigledno je radio na sebi, šteta što je u komi.

- Koliko dugo je u komi? – pitam Keli.

- Ovo je treća nedelja, ne brini neće biti mnogo gužve oko njega.

- Zaista?

- Da, posećivali su ga prve dve nedelje ali to je ovde normalno.

- Šta mu se dogodilo?

- Pad sa motora.

- Deluje dobro – ni ogrebotine na njemu.

- Osim povrede glave. Ostavljam vas imam posla.

- Ćao – prišla sam strancu i uhvatila ga za ruku. Znam da me ne čuje ali on je ljudsko biće nije biljka, kao ni moj otac.

- Žao mi je zbog nesreće. Zašto si vozio motor? Da impresioniraš devojke? Pa dovoljno si atraktivan to ti nije trebalo – možda sam preterala.

- Ja sam Renata, moj otac je ovde već tri meseca, zove se Lukas i bićete cimeri. Nadam se da ti neće smetati moje svakodnevno brbljanje. Ja sam od onih osoba koje vole da pričaju kada ih niko ne sluša volim da uređujem prostor, razgovaram sa zidovima. Nego neću te daviti već prvog dana pomislićeš da sam nepristojna. Kako se zoveš? Možda Komad? To nije ime, mogla bih da pročitam ali ne želim to će ubiti misteriju a ja volim misteriju, obožavam. Dakle za danas si Komad jer si jako zgodan. Drago mi je što smo popričali, moram da se vratim ocu, ćao.

Nakon što sam prepričala ocu dan, poljubila sam ga, javila se njegovom cimeru i vratila sam se nazad u stan.

- Mici, dođi ljubavi – nahranim svoju mačku, upalim tv i opružim se na kauč. Danas sam imala puno posla, moj šef me izrabljuje ali moram da radim za njega ne mogu priuštiti sebi da ostanem bez posla, lečenje za mog oca je skupo a on je sve što mi je ostalo na ovom svetu. Moj otac je moj jedini roditelj, sve je žrtvovao radi mene i dugujem mu.

...

Nakon posla ponovo svratim u bolnicu, ovaj put sam donela cveće i za očevog cimera.

- Ćao tata – poljubim prvo oca pa krenem ka Komadu.

- Ćao ... koje ime da ti dam za danas? Možda Hoti? Može. Ćao Hoti, donela sam ti cveće, nadam se da voliš orhideje jer ih ja obožavam i naravno kupila sam ti vazu. Kako ti prolazi drugi dan? Da li ti moj otac dosađuje? Tata? – okrenem se ka ocu ali nisam očekivala odgovor.

- Ja sam danas imala pakleni dan - privučem stolicu i podignem noge.

- Mrzim svog šefa, moj otac zna koliko je kreten ali ti Hoti ne znaš. Ispričaću ti da me bolje razumeš.

I tako je počelo. Jednog dana sam pričala o mom šefu, drugog o odrastanju, mom poslu, prvoj ljubavi, mojim omiljenim filmovima, momcima, muzici, ma pričala sam o svemu, o onome što mi tišti dušu, problemima, lepim stvarima. Divno je kada te neko sluša a još divnije to što znaš da te nikad neće prekoriti, prekinuti ili reći da smaraš.

...

Cimeru mog oca sam dala mnoga imena, svakog dana jedno novo ime, nije me interesovalo ko je on jer ako saznam njegovo ime on postaje stvarna osoba, raspitivaću se o njemu, interesovaće me zašto ga niko ne posećuje, osim roditelja koji su dolazili jednom nedeljno ali oni su razgovarali sa doktorima. Onda ću želeti da saznam više o njemu, ko je zapravo on, a to sebi nisam želela da uradim, ovako on je za mene bio samo još jedna nesrećna osoba koja se možda neće nikad probuditi. Naravno šišala sam ga kao i mog oca, brijala sam ga jer mi je bilo zabavno, ruku na srce bio je prelep muškarac, sestre me nisu dirale jer su se šalile da sam kao inventar. Dani su prolazili a ja sam delila svoje brige, nade, probleme, sitnice i svaki bogovetni dan sa ocem i njegovim cimerom.

...

- Ćao tata – poljubim oca i krenem ka...

- Gde ti je cimer? – krevet je bio prazan.

- Je li mrtav? Nije valjda – izađem iz sobe i krenem da tražim Keli.

- Ćao Renata – Keli mi se smeši.

- Keli gde je on?

- Ko?

- Cimer mog oca. Je li mrtav?

- O dušo, nije, probudio se zmisli.

- Zaista? – budan je.

- Da, sinoć se probudio i zvali smo njegove roditelje, jutros su ga prebacili u dugu bolnicu.

- Šta? Zašto?

- Ovo je bolnica samo za održavanje pacijenata u životu.

- Ali dobro je? Biće dobro?

- Da, probudio se bez ikakvih oštećenja, pravo čudo.

- Jeste – poznajem tipa koji se probudio iz kome a ne znam njegovo ime.

- Keli da li bih mogla da dobijem njegove podatke? Interesuje me kako je.

- Žao mi je mila ne smemo da dajemo podatke o pacijentima ali mogu da prenesem da si se raspitivala.

- Ne... Nema potrebe, samo mi je drago što je dobro.

- Vezala si se za njega zar ne?

- Razgovarala sam sa njim šest meseci, nekako sam se navika. Tip zna ceo moj život.

- Znaš da se on najverovatnije neće ničeg sećati? – gleda me sažaljivo.

- Znam samo sam ... – izdahnem umorno.

- Drago mi je što je dobro. Idem kod oca.

- Vidimo se kasnije mila – pomazila me po ruci.

- Vidimo se.

Ne mogu da verujem da se probudio. Tako mi je drago zbog njega. Smislila sam mu ime za danas, Hose Alehandro. Ovaj mesec je bio rezervisan za junake španskih sapunica. Dođavola nedostajaće mi.

. . .

Da krenem i sa ovom pričom, poglavlja će ići brzo. Pozdrav za sve.

OgoljenaDonde viven las historias. Descúbrelo ahora