Prva Glava: Dvoglava zmija >Šesto Poglavlje<

18 5 7
                                    

"Mmmmmmmm, ooooo,... uh!"

"Solf, mlo mi je neprijatno ovako", oglasio se Amon nadvijen nad njom.

"Ne ser- uh, uh, uh, pritisni jače!"

"Zvučiš kao da te boli, sigurno želiš da nastavim?"

"I treba da boli, debilu", prostenjala je ispod njega.

"Rano je jutro. Šta ako nas čuju iz kupea pored?"

"Nije me briga za njih. Samo nastavi"

"Ali prilično mi je neprijatno kada praviš takve zvukove",

"Ti si taj koji mi je predložio ovo", podsetila ga je.

"Jer si izgledala uočeno kada si se probudila. Molim te suzdrži se da praviš takve zvukove tokom masaže",

"Naravno da ću se probuditi uočena kao daska kada si ti sav kvrgav. Snosi neku odgovornost", na to se malo cimnuo i samo nastavio bez reči sa masažom. Solf je pomislila da se možda nekako uvredio nakon toga što je rekla, ali iskreno je nije ni bilo briga. Dečko je imao zlatne ruke, a ona skamenjena leđa.

.   .   .

Istog dana tog dana u trinaest časova su se našli u Goškoj Lobiji. Izlazeći sa železničke stanice sa svojim prtljagom istupili su na prometne ulice od prastare kaldrme pod intenzivnim popodnevnim suncem. Za razliku od klimatizovanih kupea, Solf su ulice i sami suvi vazduh bili zagušljujući. Primetila je da ne izgleda kao da Amonu smeta promena temperatura, čak je izgledalo kao da mu ne smeta ni silni prtljag koji je nosio sa sobom, dok je u Solfinim rukama bila samo turistička mapa koju su kupili na stanici.

Celog tog jutra je proučavali mapu i ulice grada da bi bila sigurna da ne zalutaju, te je još pre dve stanice znala da će na izlasku dospeti u ulicu Santa Zie, koju je krasla veličanstven statua sveštenici koja se moli pod svojom mantiom. Mogli su da iznajme jednu od brojnih kočija koje su prolazile pokraj njih, ili čak jednu od oni novootkrivenih drumskih mašina, ali Solf je želela svojim stopama da prođe gradom.

Krenuli su putem glavne ulice, utopljene u moru ljudi odevnih u najraznolikiju modu. Goška Lobija je bila grad mira i jedinstva. Tamo nije bilo bitno koje ste nacionalnosti, vere ili ako ste čak i mrtvi. To je bio grad koji je prihvatao sve i pružao sve. Solf se činilo kao da štrče, u odnosu na sav taj sjaj i boju oni su u svojoj običnoj odeći praktično sijali.

Povukla je Amona u ulicu levo pravo u gomilu kroz koju su prolazili praktično se trljajući o tuđa tela. Nije joj smetala sva ta gužva, a činilo se da ni Amonu ne smeta, šta više bilo je okrepljujuće nakon sati samovanja u kupeu. Na kraju ih je dovela do gradske pijace. Preko tezgi, da bi sprečili goruće sunce da šteti trgovcima i robi su ponosno stajale tkanine nad štandovima poput štita. Ljudi su se preplitao oko štandova preplavljenih tkaninama, hranom, nakitom, rukotvorinama, svime što je ljudska pohlepa mogla poželeti.

Te i Solf reši da se pridruži toj ustajaloj masi mesa i znoja do povoljne robe. Veselo je prilazila štandovima koji bi joj zapali za oko, pažljivo odmeravajući predmete u koje bi bila zainteresovana, vagala cenu, kvalitet i potrebu za istim te bi skoro svaki kupila. Amon je išao za njom bez reči ili primedbe, ne pokazujući želju ni oduševljenje ičim oko njega. Solf je došlo da se zapita da li je njen neživi saputnik i pre posećivao Gošku Lobiji, ali nije bilo vreme ni mesto za takve razgovore.

Kada su izronili iz pijace skoro su imali duplo više stvari nego pre. Solf se čudila kako Amon bez reči može toliko da ponese, a da mu i dalje ne smeta ta toplota u vazduhu. Donekle ju je to i zabavljalo. Pitala se da li će se požaliti i koliko daleko može ići sa svojim sebičlukom dok demonu ne puknu živci.

Od kako su izašli iz voza nisu progovorili ni reč. Solf ih je vodila kroz poznate ulice i pored raznih turistički atrakcija, sa osmehom i orno predstavljajući svoje doskora stečeno znanje o njima. Dok su konačno došli do svog apartmana prošli su Muzej savremenih umetnosti, Istorijski muzej, Most crne Ezli, Krojačku četvrt, Ulicu crvenih fenjera, gradsku većnicu, još dosta mermerni spomenika i neverovatan broj kako živih, tako i ne živih ljudi. Usput su obišli i lučki kanala i kupili sebi sladoled za odušak.

Kada su se našli pred primorskom kućicom, ne previše udaljene od javne plaže, obrasloj u dekorativnim puzavicama i smešteno u red sličnih zaustavili su se pred železnom kapijom dok je Solf vadila gvozdeni ključ sa namerom da otključa kapiju.

Ponosno je klimnula glavom i širom raširila kapiju od uvijenog metala puštajući Amona pred sebe. Imali su dovoljno privatnost zahvaljujući živoj ogradu iz susednih dvorišta, bili su blizu mora, a ne daleko od centra grada. Trebalo je uložiti dosta novca, ali znala je da će joj lični apartman u Goškoj Lobiji nekada poslužiti, samo nije znala da će joj poslužiti kao kućica za lov na bivše članove njenog odreda.

Ušla je u bež kućerak te propustila Amona koji je celog dana nosio stvari za njom. Spustio je prtljag na pod i pažljivo posmatrao mesto. Hodnik je otvoreno s' desna vodio u kuhinju, a isto tako s' leva u dnevni boravak, pored toga su bile još tri prostorije sa uredno zatvorenim vratima od hrastovine i kružne stepenice koje su vodile na sledeći sprat.

Uredno su se sobuli i ušli u prostrani dnevni boravak. Jedan ceo zid je bio u staklu pružajući pogled na zelenu, cvetnu baštu, a ostali zidovi su bili u kraljevsko zelenoim tapetama. Borde kožne fotelje i trosed su gledali ka malom stočić od crvenog drveta preko puta kog je mirno sedeo crno-beli televizor. Pored njega se isticala ogromna polica sa knjigama. Pod je prekrivao udobni, sveži, tepih u zemljanim tonovima.

Solf je sela na trosed uzimajući da masira stopala natekla od hoda, a Amon samo mirno sede u fotelju.

Taj apartman mu je delovao čudno. Nije ličio na Solf. Njen miris se nalazio u tom nameštaju, ali bilo je još nekog, izgledalo mu je kao da je stranac u tom prostoru i ako su bili sami. Mogao je da zamisli dve senke kako se motaju u toj prostoriji, dok se putanja njihovih mirisa mešala.

IzdajicaWhere stories live. Discover now