Prva Glava: Dvoglava zmija >Deveto Poglavlje<

20 6 11
                                    

Mali dečak je sedeo u naručjeu ženi duge bakarne kose i očiju zelenih poput borovih iglica. Žena je obgrljivala dečaka od jedva pet leta pokušavajući da ga ugreje svojim telom kada već te krpe koje su bile jadni izgovor za odeću nisu mogle.

Dečak je koščatim prstima pleo dugu, suvu, bakarnu kosu u pletenice i mazio je kao da je najlepša stvar na svetu. Kameni podovi su ih ljubili svojom hladnoćom uz gomile drugih, hladnih, tela.

"Stvarno voliš maminu kosu, ha?" ljupko upita vitka, promrzla žena. Lice joj je bilo umorno, koža je bila toliko tanka, a telo toliko mršavo da se skelet oslikavao o nju kao na platnu.

.   .   .

Amon je ležao bočno na podu dok su mu zraci sunca upadali u oči, davajući i njima i kosi prelep metalni sjaj. Po prostoriji su lebdele čestice prašine stvarajući opuštenu atmosferu i umirujuć prizor.

Pokraj njega je ležala Solf, spavala je glave položene na otvorenu knjigu, licem okrenuta ka njemu. Njegova senka ju je delimično štitila od sunca te su joj zraci obasjali samo jednu polovinu lica. Zlatna kpsa joj se prosula po staroj knjizi požutelih korica, a miris njenog znoja se pomešao sa mirisom papira i mastila. Izgledala je kao kalva cvetna vila tako usnula sa zracima sunca upletenim u trepavice. A ona Amonova ruka koja je tokom noći zavrčila preko nje se sada nesvesno igrala pramenom njene kose.

Nakon što se probudio i premestio Solf na kauč, sa praga je pokupio jutarnje novine. Od ranog jutra sunce je žarilo, napolju je vazduh bio težak i gorko suv, a so sa mora je pekla pluća.

Ubrzo se i Solf probudila gunđajući Amonu kako je neodgovorno bilo što je zaspao, te ga je odmah od ranog jutra naterala da nastavi sa učenjem mape. Spremila je jedan fin bokal ledene limunada sa nanom. Čaj ili kafa su joj se gadili od te vrućine te je uzela da pijucka limunadu dok je čitala jutarnje novine na kauču. Bili su ponovo u istom položaju kao i prošle noći. Solf na kauču, a Amon na fotelji.

"Kada završimo sa blizancima šta misliš da odemo na plažu?" pitala je najednom nakon sati tišine.

"Kako god ti želiš", okretala je stranu smeškajući se.

"Ima neki brod da se iznajmi po povoljnoj ceni, bilo bi šteta da to protraćimo", Amonu se činilo da je bila mnogo bolje raspoložena nego prošle noći. Čini se da je bila samo umorna, "Jesi li pročitao već novine?"

"Da. Cirkus je spaljen, ali čini se da nema smrtnih slučajeva. Misliš da su spalili cirkus da bi prikrili svoje tragove?" Solf ništa nije odgovorila, samo je pijuckala limunadu, "Zašto njihove slike nisu izašle u novinama? Rekla si da si ih dala vojsci."

"Želim da im ostavim slobodu kretanja. Ako se zavuku u mišiju rupu biće nam teško da ih pronađemo, a i mnogo duže će trajati", Amon je samo nastavio da proučava mapu bez daljih pitanja.

Ostatak dana je prošao u velikoj napetosti. Od popodneva pa na dalje fiksni telefon nije prestajao da zvoni. Solf je imala puno papirologije da obavi, a Amon se štrecao na svaki šum.

Oko pet sati popodne na spratu je čuo neobičan zvuk pa je išao da proveri, ali ispalo je da je samo neka mačka ušetala i slomila vazu. Shvatio je da je postao malo paranoičan, ali Solf je rekla da je to zapravo dobro. Pokušao je da izbaci mačku, ali zabila mu je nokte u kožu, a kada je pošao da odseče ruku da bi je izbacio, Solf ga je zaustavila.

"Vidi kako je samo slatka", pričala je, a kada joj je mačka ogrebala prst Solf ju je češalicom za leđa odvojila od Amonove ruke i išutirala je napolje dok je mačka siktala. Onda je ispsovala ceo svet dok je dezimfikovala ogrebotinu i lepila flaster.

.   .   .

Za to vreme, dok sunce nije još uvek zašlo za horizont, a galebovi preletali visoke krovove gusto zbijenih kuća, sumnjive radnje su se dešavale na zadnjem ulazu restorana 'Morska vila'. Kontejner je smrdeo na ribu i mast, ulica je imala visoke zidove, a razne požarne merdevine i terase su pravile savršeno okruženje za njihov stil borbe.

Sem je stajao naslonjen na zid prekrštenih ruku i duboko namršten. Rana u dnu leđa ga je bolela, a samo pri kontaktu sa slanim vazduhom bi ga pekla. Mada i to je bilo mnogo bolje nego Samino stanje. Da je metak prošao samo dva centimetra više zakačio bi joj plućno krilo. Cela vojska ih traži, a u gradu su dobili status piromana. Imao je sva prava da bude nadrndan koliko je bio.

"... Čuj, nije me briga da li ste spalili cirkus ili ne, ali imate li dovoljno novca da platite šverc preko mora? A i čuo sam da ti sestra nije baš u najboljoj formi", pričao je niski, debeli, masni kuvar sa cigarom među masnim prstima.

"Evo", namršteno je bacio smotuljak novca u njegove masne ruke, "Ne brini ti za Sam i samo odradi svoj deo posla."

"Da, da, vi samo trebate da dođete sutra uveče na pristanište", odmahivao je rukom sa cigarom, a drugom brojeći novac.

.   .   .

Sam se u mraku propalog lučkog skladišta, na ležaju od sena što je bockalo i kroz grubu ćebad, osećala kao prevrnuta kornjača. Kao da su oči od svetlosnih prelamnja i iskeženi osmesi puni slanih zuba uživali da je posmatraju dok se muči. A možda se to i njena temperatura poigravala sa njom, ali imala je osećaj da je od rane boli celo telo.

Drhtavo je disala, znala je da je u tom zagušljivom skladišu papreno vruće, ali hladan znoj ju je oblivao. Suzdržavala se da upadne u san dok se Sem ne vrati, te je najbolje što je mogla da uradi bilo prosto žmirkanje. Leđa su je bolela, ali ako bi se pomerila i malo imala bi osećaj da zmije puze pod ćebetom, među slamom. Rana i um su joj pulsirali u ritmu srca.

U šaci je stezala, ili je makar u njenom stanju to bilo stezanje, inekciju napunjenu hemijom. Zahvačjivala je u sebi Anthony-u što im je svima podelio lekove i svoje mućkalice. Ni Semu ni njoj se on nikada nije dopadao, ali nije mogla, a da se prosto iz, dubine srca, ne oseća zahvalno. Da nisu imali njegovu hemiju nikada ne bi uspeli da pobegnu sa takvim ranama.

Disala je isprekidano. Ne još, podsećala je sebe, rekao je da ne uzimamo drugu dozu dok nam tela ne ispovraćaju prvu. Nije bilo fer. Suze su počele da joj naviru na već mutne oči boje limete.

Nije bilo fer. Zašto se sve to događalo? Zar nije sve moglo da ostane kako je bilo? Stavila je podlakticu preko očiju da bi zagušila svoj pogled u tavanicu nevidljivu od mraka dok su joj se creva grčila u utrobi.

IzdajicaWhere stories live. Discover now