Nije čudno posjećivati terapeute različitih branši u današnje vrijeme. Ali, ovaj liječi svoje pacijente od nesretnih ljubavi i pokušaja da ostvare ljubav. Kako za sebe kaže rođen je pod sretnom zvijezdom, žene mu padaju u krilo svakodnevno;zgodan je...
– Ugasi tu prokletinju probudit će pola susjedstva – nervozno se okreće na drugu stranu dok moj alarm zove na još jedan radni dan u ordinaciji. Dohvatim mobitel pa ugasim zvonjavu, privučem se k njoj i poljubim joj meki obraz zgužvan od spavanja. – Hoćeš danas izići ranije da odemo obići mamu?
– Hoću, obećao sam, a ja ispunjavam svoja obećanja.
– Hvala ti. To će joj puno značiti.
– Znam dušo - oslonim obraz na njzin i uzdahnem. - Moram da idem. Vidimo se u pauzi za ručak?
– Danas planiram obući onu plavu suknju samo da naspomenem.
– Mmmm...– već mi sline udare kada je zamislim u njoj, a pogotovo kada zamislim kako je zadižem i nestajem ispod nje, tu između njenih dugih nogu, na mjestu gdje sam se iznova pronašao. – Jedva čekam pauzu za ručak. – ona se samo blago nasmiješi, još uvijek sklopljenih očiju.
– Volim te Aleks.
– I ja volim tebe. – cmoknem je još jednom i krenem da se spremam.
* * *
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Na posao se više ne vozim. Otkako smo preselili u novi stan imam deset minuta pješice do posla i to mi je postala rutina. Uživam u svakom koraku, upijajući vibracije grada izjutra. Volim ovaj grad, volim misteriju koju nosi sa sobom, volim ljude koji mile po uskim ulicama New Orleansa. Rođen sam ovdje i ovdje ostajem. Vidio sam svijeta, vidio mjesta za koja mnogi odavde nisu ni čuli, ali srce vuče ovom gradu, svemu što ovdje imam. Gradu kojim kruži magija, gradu koji odlijeva nevremenu, onom koji poput feniksa ustaje nakon razornih uragana, gradu koji mi je s rođenjem dao sreću, a onda mi je uzeo i naučio me da je pronađem sam.
Moja je majka iz male zemlje na Balkanu, jedne od članica bivše Jugoslavije, došla na studije u Ameriku negdje krajem osamdesetih. Tu je upoznala barabu od mog oca koji joj je ukrao srce i želju da se vrati u rodnu zemlju. Nakon završenih studija ostali su skupa, dobili prakse baš ovdje u Louisiani, stvorili dom i mene, a par godina kasnije i moju sestru Anu. Dok smo bili maleni odlazili smo obilaziti djeda i baku u majčin rodni grad, u Slavoniji, a kad je baka umrla, majka se razvukla na sve strane da bi djeda dovela ovamo. I tako je djeda Bogdan s nama od mog dvadesetog rođendana. Već punih petnaest godina djedovih mudrolija i ludorija obogaćuje moj život svakoga dana. Znam da neće još dugo osamdeset treća mu je; kada ode ostavit će veliku prazninu u meni, jer sve što jesam danas iskreno dugujem njemu. Da nije uvijek bio spreman nesebično dijeliti savjete o ženama, ljubavi, muško–ženskim odnosima, ponekad i tako lude i smiješne, ja bih vjerojatno bio sasvim običan terapeut, psihić koji bi se bavio očajnim pacijentima i njihovim životnim problemima. Ovako, ja sam malo drugačiji terapeut, malo drugačije radim s mojim pacijentima, koji uvijek na kraju terapija budu zadovoljni napretkom. Djeda Bogdan kumovao je svemu tome, dajući mi savjete koje ja rado ustupam mojim pacijentima/klijentima i oni imaju priličnog učinka. Prozvali su me Terapeut za izgubljene slučajeve, Doktor Ljubić i još kojekakvim nazivima, ali meni to ne smeta sve dok ljudi na kraju naših terapija završe sretni i smireni.
Mislio sam za sebe godinama da sam se rodio pod sretnom zvijezdom, sve mi je u životu išlo i imao sam sve. Nagradio me Bog dobrim izgledom i ovim mozgom koji me nikada nije razočarao. Nagradio me i dobrim životom koji sam imao zahvaljujući prvo roditeljima, a onda tom istom mozgu. I da ne zaboravim seksipilom kojem je rijetko koja žena ikada odoljela. Moj je krevet uvijek bio topao, vrele noći bile su svakodnevne; živio sam punim plućima i uživao u svakoj prokletoj minuti. Svakome nekada dođe njegovih pet minuta, meni su moje trajale godinama. Sve dok se jednog jutra nisam probudio bez svoje sreće, bez tog mog modža koji mi je strujio tijelom i izgubio se u ovom vremenu, gradu, svemiru. Baš nekako u ovo vrijeme prije godinu dana moj se život okrenuo naglavce. Zbog jedne sitne greškice koju sam učinio morao sam iz početka da tražim iskru svoje sreće u gradu čijim uskim ulicama gurajući se kroz narod i turiste, udarajući ih i dodirujući kruži magija koja te može u trenutku usrećiti ili sjebati totalno. Pa, mene je prvo sjebala, a zatim usrećila kao nikada nikoga.
– Dobro jutro doktore Cline! Poranili ste danas!
– Jutro Cassie, imamo li kakvu gužvu danas? – upitam je i uđem u ordinaciju dok ona sa papirima kaska za mnom.
– Četiri naručena pacijenta danas, nemamo novih.
– Odlično. Možeš mi donijeti kavu, samo da prvo sebe sredim pa onda da krenemo lagano?
– Naravno Doktore, jedna s malo mlijeka i šećera stiže. – Zavalim se u svoj stolac, uključim kompjuter. Dok se zagrijava i pokreće, prevrnem cijeli film unatrag u vrijeme kada sam se rastavio pa iznova sastavio.
Ja sam Aleksandar Cline... I ovo je moja kratka magična priča.
