Terapeut🔚

12

Ušminkan, umirisan kao da idem na prvi kres stojim ispred njene zgrade. Kao kakva pizda sav sam nervozan. Kada se to meni zadnji put dogodilo u životu? Hm, čekaj malo, pa da NIKAD. Ja da budem nervozan zbog izlaska sa nekom ženom, Bože me sačuvaj, a vidi me sad! Ne znam da li je i to što se osjećam kao sisa povezano s onim što me urekla zla žena, ali iskreno se nadam da jeste i da je prolazno i izlječivo. Krenem unutra kada mi mobitel zazvoni. Pogledam tko smeta, vidim da je djed.

- Djeda otkud ti budan u ovo doba?

- Ne prdi mali smrade tek je devet, nisam kokoš da liježem u šest. Što ima Aleksandre? Kako stojimo po pitanju... Pa kako STOJIMO sinko? Stojimo li?

- Trenutno djeda stojim na ulici ispred zgrade, to je jedino što stoji.

- K vragu sinko! Pa koliko je dana prošlo? Jesam li ti rekao da se potrudiš da ne sjebeš ono s malom?

- Rekao si, ali ja sam svejedno sjebao.

- Magarče! I što ćeš sada?

- Pa, izmirili smo se. Ispričao sam se što sam bio drele i sada je vodim na večeru.

- Skupu večeru da joj platiš drele, da ne pomisli više da te ostavi tako ubogaljenog nego da potrči u pomoć.

- Djeda mislim da kod ove male vještice ne bi upalilo ni da joj kupim cijeli restoran sa sve glavinim šefom kuhinje. Ona nije takva. Ne kupuje se luksuzima.

- Onda je očaraj sitnicama. Nisi mutav ne moram ti ja govoriti. Aleksa... Što duže vremena prolazi urok se više lijepi za tebe, kontaš? Uvlači se u tvoje tijelo, tvoju krv, vezuje se s tobom.

- Bogdaneee nemoćan sam. Ovo više nije u mojim rukama. Jebena situacija, ali čini mi se da je sve sada u... njenim.

- Znam sine, dobro. Idi, hajde da te ne zadržavam. I budi pametan ljubi te djeda. Da se vratiš nazad što prije, nije ovo zajebancija Ale moj.

- Znam djede, hvala ti što brineš. Volim te!

- I ja tebe mali, 'ajd sad na večeru i neki  dobar afrodizijak joj uvali odmah, da bi kasnije mogao ako Bog da uvaliti nešto drugo.

- Djede zbilja si bitanga ponekad.

- Ne pada iver daleko od klade mali, ne serendaj. Znamo se ti i ja vrlo dobro. 

Obožavam ovog starca svega mi. Strpam mobitel nazad u džep, popnem se gore na drugi kat. Odmah znam koji je stan njezin, na vratima je nekakav vječnić sa crvenokosom lutkicom unutra. Pozvonim, a ona veoma brzo otvori. Jezik mi se do poda skotrlja kada je vidim u nekoj kratkoj majičici koja otkriva cijeli taj savršeni trbuh, spuštena trenerka na kukovima, kosa svezana u rep. Mislim da od večere neće biti ništa, ali ne smeta mi jer mi se sva krv iz tijela slila u muda i osjetim kako proljeće stiže i ptice se vraćaju u gore Erebora. Osjećaj je  neopisiv i predivan.

- Izgledaš savršeno! - samo izvalim umjesto pozdrava. Ona se nasmije, pa odmahne glavom.

- I ti. Kako si se samo lijepo skockao.

- Mislio sam da te vodim na večeru.

- Predomislila sam se.

- Što, danas nećemo jesti?

- Hoćemo, ali... Možda bi mogli da večeru napravimo ovdje. Skupa. - Progutam knedlu.

- Skupa? Ti i ja, ovdje, u tvom stanu?

- Ne boj se Doktore, ne grizem. Osim ako to baš ne zatražiš, onda mogu. - Jebem ti, jebem ti. Skloni se sa vrata, pa me pozove unutra. Kad uđem zatvori i stane ispred mene. Ne mogu skinuti oči s njenog tijela. Želim ga osjetiti uz svoje tako prokleto jako, i svi, baš svi dijelovi moga se slažu s tim. A, to je divno.