Nije čudno posjećivati terapeute različitih branši u današnje vrijeme. Ali, ovaj liječi svoje pacijente od nesretnih ljubavi i pokušaja da ostvare ljubav. Kako za sebe kaže rođen je pod sretnom zvijezdom, žene mu padaju u krilo svakodnevno;zgodan je...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Ima li što novo sine? – djeda pita čim se javim na telefon.
– Možda stari.
– Možda? Kako možda? Što točno ima novo?
– Znaš kad si rekao jučer da bi prava mogla biti ona koja nije raširila noge čim me vidjela?
– Da...
– Pa, ima jedna takva u mom životu od nedavno.
– Zbilja? I?
– Pa, danas sam je opet vidio i mrtvac se malo trgnuo. Samo malo, ali i to je nešto – pogledam opet prema dolje, pa sklopim oči.
– Hvataj je i ne gledaj više nigdje drugdje jesi me čuo? Idi polako, onako kako sam ti govorio, kako sam te oduvijek učio, a ti nikad nisi htio slušati. Sad se sjeti svega toga i udri po romantici.
– Baš romantici?
– Samo to i ništa drugo. Polako, nemoj ovo sjebati, pa da mala utekne brzinom vjetra. Onda si totalno najebao sinko.
– Moram se sav zarotirati djede, znaš da nisam za romantiku.
– E, pa bit ćeš. Ili ćeš ostati mlohavog miška do kraja života.
– Nemoj mi to zlo spominjati. To nikako ne smije da se desi.
– Onda kako sam ti rekao. Zovem te za tri dana. Tri dana Aleksandre i da se vidi pomak.
– Volim te stari. Čujemo se za tri dana – svučem se, okupam, obučem ponovno, pa ne želim sjediti u kući, spustim se dolje do grada. Jasno mi je da ću u svakom bircu pronaći neku od svojih seks šema, ali nije bitno ionako od kresanja ništa biti neće. Ili jeste bitno? Vjerojatno će me proglasiti bolesnim. Tko ga jebe, ne mogu protiv ovoga što me snašlo, valja pokušati živjeti na taj drugačiji način o kojem Bogdan priča. Ako krenem tim putem možda se nešto i promijeni. Taj smisao svega i sranja koje je izlupetala ona Putnica.
Sjednem za šank, naručim piće. Šankerica me pogleda, nasmiješi se nekako bez veze, iz pristojnosti i nastavi svojim poslom.
– O, nije li to lijepi doktor Cline? – čujem glas iza sebe, prije nego osjetim ruke na ramenima. Okrenem se i ugledam kratko ošišanu djevojku. Na vrh mi je jezika njeno ime, ali ne dolazi do mozga. Bobi, Boni, Bubi... Beki! Beki, jeste.
– O, Beki... Dugo se nismo vidjeli.
– Vidi, vidi, sjetio mi se imena. Trebalo ti je malo zar ne?– slegnem ramenima.
– Oprosti, ali razumiješ, nadam se.
– Razumijem – sjedne pored mene, prstom pokaže šankerici, ona namigne. – Želiš piće? – pita, ja dignem čašu.
– Hvala, upravo naručio, ali rado ću platiti tvoje.
– Hvala, ali trebat će mi malo više od jednog večeras.
