Rất tiếc! Hình ảnh này không tuân theo hướng dẫn nội dung. Để tiếp tục đăng tải, vui lòng xóa hoặc tải lên một hình ảnh khác.
Njen ženstveni dlan se savršeno uklopio sa njegovim. Bio je tako nježan na dodir za razliku od Basitanovog koji je bio žuljevit. Dok je njegova boja bila tamna, njena je bila bijela baš poput snijega koji ih je okruživao. Dva dijela izgubljene slagalice konačno su se pronašli i tako savršeno se uklopili. Sve je bilo kako treba. Dva srca su počela u istom ritmu da kucaju, dok su pogledi bili zamagljeni. Možda se Božić završio za ovu godinu ali Božično čudo je ipak ostalo na ovom imanju. Imalo je jako važan zadatak, a to je da sruši dosadna pravila koje je društvo nametnulo da se poštuje i da dokaže da razlika između bogastva i siromaštva ama baš ništa ne vrijedi kada je prava ljubav u pitanju. U to su se svakako uvjerili Monique i Bastian koji je na ovaj trenutak čekao godinama.
Osjetio je mali dio nade da su joj obrazi poprimili rumenu boju baš zbog njega a ne zbog hladnoće. Bar joj je na ovaj način htio pokazati da nije ostala sama. Koliko god bila tužna nadao se i sam Bastian da će vremenom Monique postati svjesna činjenice da se oslobodila grofa. Kad se samo sjeti prizora grofovog nagog i debelog tijela naspram sićušnog istog trenutka ga obuze bijes. Taj prokletnik uopšte nije cijenio blago koje je imao u svom vlasništvu. Idiot. Bar je u mislima mogao da mu kaže sve ružne riječi koje u javnosti i na glas nikada ne bi rekao. Da se Bastianu pružila prilika da ima za ženu Monique pazio bi je, mazio, ma čuvao bi je kao malo vode na dlanu. Bio bogat ili ne tretirao bi je poput kraljice, jer žena poput nje to i zaslužuje.
Monique je u svom tijelu osjetila ugodnu toplinu. Kapke je suzila ali i dalje nije ispuštala svoj dlan iz Bastianovog stiska. Njen vjeran i dobar sluga. Kako je samo znao da joj uputi koju riječ utjehe. Bio je zaista divan. Mali broj kućanstva bi se mogao pohvaliti da imaju odane sluge. Svaku riječ je upila koju joj je on rekao i na trenutak joj se sve činilo kao da je san. Kao da se sahrana nije održala prije nekoliko sati. Srce joj je oživjelo u grudima a lice joj je gorilo. Imala je osjećaj kao da se poznaju mnogo dublje a ne da imaju odnos gospodarice-grofa. Da se razumijemo, Monique nikada nije dijelila ljude na sluge i one koje vrijede koliko zlatnika imaju u svom novčaniku. Bastian je bio više od toga. Mnogo više. U ovom trenutku se pitala da li on zna koliko je divan i koliko je pažljiv. Taman kada je poželjela da mu se zahvali čula je vrlo poznati glas svoje majke.
''Monique kakvo je to nepristojno ponašanje? Od kada nalažu pravila društva da se sluga drži za ruku? Ili su to neka nova pravila za koja ja ne znam?'' Ljutiti glas madam Violette je odjeknuo ispred ulaznih vrata te je Monique postiđeno povukla svoju ruku. Ipak je uspjela da stigne. Ali gdje je otac. Vidjela je samo svoju majku, dok je Bastian zauzeo stav poniznog sluge. Nije više osjećala toplotu njegovog dlana i ponovo joj je postalo hladno. A tako joj je bilo lijepo sa njim.
''Majko....'' Tiho je promucala. Iskreno ni sama nije znala šta da kaže. Samo se zahvalila. Nije kao da su nešto pogrešno uradili. On je ne gleda na taj način. Pogotovo ne sada kada je upravo sahranila svog muža. Koji je čestito nije ohladio u grobu.
''Ah, kćeri moja vjerujem da te pogodila smrt muža pa zato nisi razmišljala.'' Violetta je uvela kći u dvorac dok je Bastian zatvarao vrata. Pogledom je pratio kako se penju uz stepenice i odlaze u grofičinu sobu. Da li će je ponovo vidjeti na večeri? Ili će od svoje služavke tražiti da jede u sobu. Na ova pitanja ni sam nije znao odgovor, ali imao je veliki osmjeh na licu dok je odlazio do kuhinje. Konačno je osjetio njen dodir.
