»260 pages.«

s e v e n

Prvo, prije nego što krenete s čitanjem nastavka, želim da se stvarno puuno, puuno izvinim. Jel to uopšte može tako da se kaže? Nema veze. Izgurala sam školu, ali onda je nastao drugi problem. Moja glava. U zadnjih sedam dana, bukvalno ništa nemam u glavi. Ideje, inspiracija, neku osnovnu temu nastavka...ništa. I to je ono što me tako nervira, jer sam trenutno u tom, nekom žnj razdoblju (izraz mi je ekstra) i ništa mi ne valja, ali sada nema ni šta da mi ne valja jer ne znam šta da pišem. Izmučila sam sebe i pokušala ovo napisati, pa kako god da je ispalo..hope u understand. Stvarno mi je mnogo žao, nadam se da ćete ostati uz dosadnu mene, i ovu priču haha:'D 

(...)

Okej, mislim da sam Annu predstavila kao poprilično anti-krhku djevojku? Pa..možda sam se i ja sama zavarala. Prošle su dve nedelje, i ona i Trouble su postali poprilično bliski, toliko da joj dan nije mogao proći kako je planirala bez njegove poruke. Postali su internet-prijatelji, ali svaki put kada bi se trebali naći, Trouble nije mogao. Vi znate, ali ona ne zna. Njeni snovi su počeli sve više biti povezani s Trouble'om, i sama je shvatila kako stvari počinju da se mijenjaju. Kako između njih, tako i u njoj samoj. Znate o čemu govorim? Sigurna sam da znate. Anna Sophia nije djevojka koja se mogla tako olako zaljubiti. Prvo je išlo preispitivanje sebe, preispitivanje svojih osjećanja, a kasnije...još nije stigla do tog kasnije. A preispitivanje sebe joj nije donijelo mnogo toga. Osim zbunjenosti koja se sa širokim osmijehom cerekala njoj, u tom svijetu izgubljenoj djevojčici koja pokušava pronaći sebe. Ali još uvijek je mlada, zar ne? Svako od nas u jednom trenutku shvati da bi htio, ili barem priželjkuje osobu s kojom će ostvariti sve ono što zamišlja. Anna još nije bila spremna da sebi postavi to pitanje. Meni, kao osobi koja to gleda iz ovog ugla, iz ugla čitaoca i pisca, izgleda smiješno, pa pobogu, tek je prošao mjesec i nešto malo. Ali, kao što sam rekla...ona je izgubljena djevočica u Zemlji Čuda. Baš kao i Alisa. I Zemlja Čuda ima svoj kraj. A to će i ona shvatiti. Jednom...kada i ja u potpunosti budem shvatila sve, a pogotovo nju. Smijem se sama sebi. Nikad neću, zar ne? Svako je tako nova i originalna priča za sebe.

-Anna Sophia's Point Of View.-

"Anna, ali rekla si da idemo u park danas!", plavooko čudovište me tužno gledalo, držeći tajušne ručice na mojoj nozi.

"Ali Earl, ne ide mi se...", napravila sam tužnu facu, 'suosjećajući' se s njom.

"Anna..", donja usnica joj se zatresla, a oči napunile suzama, oo ne.

"Ne, ne, ne, nemoj da plač..", moje riječi prekinuo je glasan plač, te sada grebanje po mojoj nozi i skakanje.

Ubiću se.

Telefon je zasvijetlio, sigurno je Trouble. U utrci s Earl koja je htjela da mi ščepa telefon su me presjekle misli da će ako ona nastavi da plače doći njena dosadna majka koja će me pitati šta sam joj uradila. I šta da kažem? Nije mi se dalo ići u park a vaše dijete je razmaženo derište, koje trebate preventivno istući ponekad? Pa da me ubije, ako ja sebe prije ne ubijem.

"Okej Earl, okej, idemo."

(...)

"Hoću šećernu vunu, odmah!", skakala je kao bijesna zečica oko mene.

Slijedeći put kada mama bude rekla da one dolaze, selim se na Novi Zeland. Ali, sudeći po ovom malom čudovištu ovdje, našla bi me i rekla bi mi da na najblaži mogući način saopštim njenoj mami kako se opet upiškila u gaćice. 

"Šećernu vunu, molim vas.", obratila sam se debeljuškastom prodavaču, dok su se Earline usne razvukle u smiješak.

Kakva će tek biti kada odraste...

Nekoliko minuta kasnije, našle smo se na klupi, dok je ona blijedo gledala u vunu.

"Šta ti je? Jedi sada.", krupne oči je s šećerne vune premjestila na mene.

"Ne znam da jedem ovo čupavo."

Čeekaj...

"Nikad nisi prije jela ovo?", odmahnula je glavom.

"Pa što si tražila da jedeš?", slegnula je ramenima.

Uzdahnula sam, približivši joj se.

"Gledaj, otkidaj komad po komad, pa jedi, biće ti lakše, samo je ljepljivo malo.", stavila sam joj jedan komadić u usta nakon čega je napravila zgađenu facu.

"Fuj, neću to!"

Pa zaaašto je onda napravila toliku dramu!? Naslonila sam glavu na ruku kao kakva starica, dok me ona vukla za nogavicu tražeći od mene da joj kupim sladoled...

"Lijepo ste se zabavile?", Brooke je upitala, oblačeći Earl jaknicu.

"Aham..", nasmijala sam se preko volje, odlučna da se preselim ne na Novi Zeland, već na Mjesec. 

"Doćemo brzo opet.", nasmijala se, a Earl je pljesnula rukama.

Šta sam ono pričala? A da, definitivno se selim na Mjesec!

Kada je napast i njeno još gore dijete konačno otišla, zgrabila sam telefon ne slušajući mamine priče o tome kako Brooke ima novog muža. 

*Um, Anna, moram ti reći nešto. Jel znaš Black'a?*

Koji đavo?

Eto ga narode, nakon sto godina. Žao mi je, žao mi je, žaao mi je. 

haterness.