Princ tame sa Istoka (Dublin #3)

21. poglavlje

NICOLA

„Napokon slobodna!", uskliknula je Emma kada joj je doktor skinuo gips. Tiho sam se nasmijala dok sam je promatrala. Dugo je čekala ovaj dan kada će napokon skinuti gips i taj dan je napokon došao. Mislim da će sada biti mir i u kući jer Emma napokon skinula gips. Taj gips joj je stvarao nervozu i zbog njega nije mogla trčati niti igrati nogomet pa je uvijek bila nervozna.

„Ali još uvijek nema igranja nogometa", rekao joj je doktor. Emma je zakolutala očima pa se tiho ispričala jer ju je doktor uhvatio. Doktor joj se samo nasmiješio.

„Znam, doktore. Pazit ću se, obećavam."

„To je dobro. Ne želim te više ovdje vidjeti iako si mi najdraža pacijentica."

„Sigurna sam da to svakome kažete", rekla je Emma kroz smijeh. Doktor se nasmijao te se odmaknuo od nje. Emma se uspravila i stala na svoje noge. Malo se više oslonila na ozlijeđenu nogu kako bi je isprobala, ali je ubrzo težinu više prebacila na zdravu nogu.

„Izgledaš kao tele koje uči hodati", rekla sam joj šaljivo. Emma me je prostrijelila pogledom. Zagrizla sam donju usnicu kako se ne bih počela glasno smijati. Prišla sam joj i poljubila je u kosu.

„Da ponovim, Emma. Možeš se oslanjati na nogu, ali je moraš i malo štedjeti dok se ne navikne na tvoju težinu. Predugo se nisi oslanjala na nju pa će u samom početku biti malo čudno, ali ubrzo ćeš moći posve trčati."

„Dobro jer tome se veselim, doktore", rekla je Emma nasmiješeno. Moja mala sestra je skoro izgubila razum kada su joj stavili taj gips jer je imala osjećaj kao da su joj stavili okove. Emma kada ne igra nogomet, izgleda potpuno izgubljeno.

„Ne moram više nositi ove štake, zar ne?"

„Naravno da ne moraš. Osim ako se ti osjećaš..."

„Ne, definitivno ne moram!", prekinula je doktora. Doktor me je pogledao i uz osmijeh odmahnuo glavom. Emma je napravila još nekoliko koraka po sobi dok mi je doktor davao njezine papire. Poželio nam je objema sreću pa smo ga pozdravile i otišle iz bolnice. Laganim korakom smo došli do auta te sam pomogla Emmi da uđe unutra.

„Pošto sam ja danas uzela slobodan dan, a ti se ne moraš vratiti u školu jer sam ti ja opravdala, što kažeš da odemo na sladoled."

„Kažem da mi se sviđa ideja." Nježno sam je poljubila u čelo pa sam pokrenula auto. Ovoga puta sam vozila jednog od Landovih auta na kojemu je on inzistirao. Prodao je moj stari auto za smiješno veliku cifru. Kada sam ugledala brojke na onom čeku, skoro sam pala u nesvijest. Taj auto uopće ne vrijedi toliko, ali se Lando očito pobrinuo da dobijem i više nego što vrijedi. Bila sam mu zahvalna što je uzeo stvar u svoje ruke jer bih ja taj prokleti auto nastavila voziti sve dok se nešto ružno ne bi dogodilo. Ne želim niti zamisliti što se sve moglo dogoditi jer su mu kočnice bile u banani. Sva sreća pa ga se Lando riješio.

Parkirala sam auto na prepunom parkiralištu ispred Samove slastičarnice. Ušle smo unutra i pronašle stol u kutu. Sam je odmah dolepršao do nas i zagledao se u Emminu slobodnu nogu.

„Ljepotice, pa ti si napokon slobodna."

„Jesam, ali još neko vrijeme ne smijem igrati nogomet."

„Do nove školske godine", rekla sam joj. Ona se namrštila. Možda nova sezona počinje sa novom školskom godinom, ali to je neće spriječiti da igra nogomet ovo ljeto sa svojim prijateljicama.

„Vidjet ćemo", rekla je i vragolasto mi se nasmiješila. Uz smijeh sam odmahnula glavom te smo naručile sladoled. Sam nas je ostavio pa smo nas dvije tiho čavrljale. Bacila sam pogled na svoj mobitel koji je stajao pokraj mene. Lando mi se još uvijek nije javio. Jučer ga uopće nisam vidjela iako je rekao da će nam se pridružiti na bazenima. Nije se pojavio, ali mi je poslao kratku poruku da neće doći jer mu se sastanak odužio. Nije se pojavio niti na večeri kao što se nije pojavio niti jutros da ide s nama na kontrolu. Rekao je da će obavezno ići s nama, ali se nije pojavio. I nije se niti javio da mi kaže gdje je što me je brinulo. Poslala sam i Danielu poruku da njega pitam gdje mu je brat, ali Dani je poslom otišao na Sjever i neće ga biti do sutra. A ja ću izludjeti dok ne saznam gdje je Lando jer imam osjećaj da me izbjegava. Imam osjećaj da se nešto dogodilo i ne želi mi reći što se događa. Možda je imao samo previše posla jer je u zadnje vrijeme imao dosta sastanaka, ali uvijek bi našao trenutak da me nazove ili mi pošalje poruku dok je u uredu, a sada se uopće nije javio. Poslala sam mu jutros poruku koju je on samo pogledao i nije odgovorio. Poslije ću ići k njemu da sama saznam što se događa već kada on ne želi doći k meni.