"Bilo je to davne 1961 godine. Tada sam imao 17 godina. Te godine sam je prvi put sreo. Još se sjećam toga kao da je bilo jučer." - djed započne priču na što mu se sve slike pojave pred očima, kao flashack. Osjetio je sve. Onaj miris pokošene trave, onaj blagi povjetarac koji mu je milovao lice, onaj cvrkut ptica. Kao da je sve bilo tu....
"Louis sine, donesi onu košaru s grožđem sa dna." - otac mu blago zapovjedi na što on odmah krene prema kraju vinograda.
"Ja ću ti pomoći." - njegov prijatelj Liam dobaci i krene za njim.
Šetali su po vinogradu prepunom dozrelog grožđa i pričali su o sitnicama.
Uzmu veliku drvenu košaru i Liam krene natrag, ali Louis se ne pomakne s mjesta zbog čega Liam skoro padne zajedno sa košarom.
"Što izvodiš?" - Liam nervozno odvrati, a onda ugleda prijatelja koji je gledao u djevojku bez da je i trepnuo. Kao da se boji da će nestati ako samo na kratko zatvori oči. - "Halo, hej." - Liam mu je mahao ispred očiju, ali uzalud. On je i dalje promatrao smeđokosu djevojku u lepršavoj, ljetnoj narančastoj haljinici.
"Tko je ona?" - upita tiho ne skidajući pogled s nje.
"Zaboravi prijatelju. Mi smo nitko i ništa za nju i takve kao što je ona." - potapša ga po ramenu na što se Louis namrgodi. Uzme košaru i nervozno se vrati na početak vinograda.
Znao je zašto je Liam to rekao. Ona pripada bogatoj obitelji, a oni su obični zemljoradnici. Mrzio je takve podjele i čim je to shvatio djevojka mu je postala odbojna, barem je on tako mislio.
Vratio se svom poslu, ali nije mogao izbiti iz glave taj osmijeh, to rumeno lice. Stalno je razmišljao o njoj. Možda ona nije kao druge. Možda je posebna.
"Ah Louis i ti razmišljaš o glupostima." - kaže sam sebi u bradu. Svi su bogataši isti. Zašto bi ona bila drugačija?
"Prijatelju, jesi dobro?" - Liam se pojavi iza njega i prekine ga u razmišljanju.
"Da jesam." - kratko odgovori i nastavi s poslom.
"Razmišljaš o njoj?"
"O kome?" - pravio se da nema pojma o kome priča, ali znao je da ga Liam predobro poznaje da bi mu povjerovao. Poznaju se odmalena i znaju sve jedan o drugom.
"Ne pravi se glup. Pričam o onoj djevojci."
"A to, ne. Zašto bi ja razmišljao o njoj?" - i dalje je nastavio po svom. Tvrdoglav kao i uvijek, ali dobro je znao da i Liam može biti takav.
"Vidio sam kako je gledaš. Buljio si u nju kao idiot."
"Pa lijepa je i to je sve." - Louis dobaci trgajući zreli grozd.
"Da, lijepa je." - Liam se osmjehne i zastane na kratko, kao da razmišlja o njoj što u Louisu stvori malu dozu ljubomore. - "Lijepa, ali nedostižna, prijatelju." - nastavi pomalo razočaranim glasom. - "Zato bolje da zaboravimo i nastavimo gdje smo stali." - potapša ga po ramenu i ode prije no što Louis išta odgovori. Kako Liam zna to sve? On je poznaje? Ništa mu nije bilo jasno osim da mora otkriti što više o njoj.
*****
"Idem u sobu. Završio sam s jelom." - Louis ustane od stola i krene prema svojoj sobi. - "Liam ideš sa mnom?"
"Da, i ja sam gotov." - ljubazno pozdrave roditelje i ostale radnike te odu u Louisovu malenu sobu na katu.
"Reci mi sve što znaš." - Louis kaže sjedajući na svoj uredno složeni krevet. Svako jutro ga je sam namještao kako bi majka imala manje posla. Poštovao ju je zbog svega što je radila za njih. Brinula se za njega i za njegove sestre, kao i za oca. Otac je uvijek bio glava kuće. Strog, ali i brižan.
"O čemu pričaš?" - Liam zbunjeno upita sjedajući do njega.
"O njoj."
"I dalje razmišljaš o toj djevojci?" - upita pomalo iznervirano. - "Zašto si uvijek toliko tvrdoglav?" - znao je da je to retoričko pitanje. Iako je Liam od njega mlađi godinu dana često puta je on bio taj koji je odgovorniji i zreliji. Zbog toga ga je toliko i poštovao i volio. - "No dobro, kvragu." - Liam otpuhne, ustane i počne hodati po sobi. - "Zove se Eleanor."
"Eleanor." - Louis tiho ponovi njeno ime. Svidjelo mu se. Bilo je puno ljiepše od svih imena koje je on zamišljao.
"Otac joj je jedan od najbogatijih ljudi u kraju, gospodin Calder."
"Ona je Calderova? Ona je kći od onog umišljenog...Caldera?" - ne izusti ružnu riječ iako mu je vrištala u mislima. Calder je bio najveći snob u kraju kojeg su mnogi iz straha poštovali, ali Louisu nikada to nije bilo ni na kraj pameti.
"Da, baš njegova. Zato ti i govorim da od toga nema ništa."
"Ali kako je ja ne poznajem?"
"Odmalena živi u drugom gradu. Njeni su je tamo poslali na školovanje kod tete. Tu rijetko dolazi."
"Kako ti znaš sve to?" - Louis upita zbunjeno. Nije da su pričali nekada o toj obitelji, ali što god je Liam znao uvijek je znao i Louis, zato su ga ove nove informacije zbunjivale.
"Čuo sam." - Liam odgovori nespretno i pokuša zavarati prijatelja prebacujući temu na njihovu veliku ljubav, nogomet. Ali ovo je bio jedan od rijetkih trenutaka u kojima Louisu nije bio bitan nogomet.
"Li, znam da mi kriješ nešto. Poznajem te predobro da znam kada lažeš."
"Ne krijem ništa. Zašto si toliko dosadan? Ako sam ti rekao da sam to čuo od nekih ljudi, onda je tako." - Liam kaže s dozom ljutnje u glasu. - "Znaš što, nemam više volje. Idem." - izjuri iz sobe prije no što Louis uspije išta reći. Nikada nije vidio prijatelja u takvom stanju. Uvijek je bio miran i strpljiv i znao je da ga je dobro nanervirao, ali nije znao zašto. Pokušavao je shvatiti, ali nije uspjevao.
Iznervirano je legao u svoj krevet i promatrao je mjesečinu kroz maleni prozorčić u svojoj sobi. Zvijezde su ga asocirale na nju, na Eleanor. Koliko god se trudio nije ju uspio izbiti iz glave. Pitao se što li sada ona radi. Možda leži u svom velikom udobnom krevetu i promatra zvijezde kao i on. Nekako je u glavi osmislio tu scenu i pazio je na svaki detalj. Veliki drveni krevet s bijelom, svilenom posteljinom i mlada, prelijepa djevojka.
Unukovo zijevanje ga trgne iz sna i najednom nestane sva ona čarolija. Nestane sve. Nestane ona.
"Djede, zašto si zastao? Nastavi priču. Želim znati sve."
"Drugi put. Umoran si i moraš na spavanje."
"Ali djede." - dječak se počne buniti iako je i sam znao da je preumoran.
"Sutra ćemo nastaviti."
"Obećaješ?" - dječak upita moljivo.
"Obećajem." - djed odgovori s osmijehom. Dječak se razveseli zbog datog obećanja,potrči mu u zagrljaj, a onda ode u kuću.
Djed je ostao na trijemu iako je već bilo poprilično mračno. Sjedio je i prisjećao se svoje ljubavi. Svoje Eleanor.
(a/n) Dragi moji prvi nastavak je napokon tu. Znam da sam u uvodu napisala da ću ga objaviti početkom devetog mjeseca, ali zbog nekih okolnosti nisam bila u mogućnosti i zato vam se duboko ispričavam.
Ova priča neće biti duga, barem zasada tako mislim. I neću je moći redovito objavljivati radi obaveza s pričom Anđeo moga pakla, ali truditi ću se da dobijete barem jedan nastavak tjedno.
Kao što i sami vidite djevojka o kojoj Louis priča je Eleanor :) Jako volim Eleanor i predivna je i uvijek ću biti Elounor shipper iako će mnogi reći da sam glupa radi toga, ali who cares :D
Hvala vam svima od srca koji ste ostavili svoj vote i komentar u uvodu ❤
