Ako želite upalite pjesmu za bolji doživljaj :)
"I tako smo se polako počeli družiti. Susreli smo se par puta na tom istom mjestu i svaki put bi pričali o nekim sitnicama. Sjećam se kada sam joj pokazivao šumu i kada je zapela za granu i pala." - djed izgovori, a dječak se zasmije zajedno s njim.
"Koliko poznaješ ovu šumu?"
"Kao vlastitu ruku. Zašto?"
"Pa željela bih je i ja upoznati." - uzvrati Eleanor uz smješak. Uz oni osmijeh od kojeg bi Louisu zaigralo srce svaki put.
"Želiš da ti je pokažem?"
"Nadala sam se da ćeš to reći." - djevojka odgovori i nasmije se.
Louis ustane s trave i pruži joj ruku da ustane. Nježno i damski je otresla travu sa svoje haljinice. Ovaj put je nosila svijetlo plavu haljinicu s kratkim rukavima i bijele sandale.
"Onda idemo?"
"Idemo." - Louis odgovori s osmijehom. Krene prvi, a ona par koraka iza njega. Pokazivao joj je sve čari tog mjesta.
"Vidiš ovo ti je jedno od najpoznatijih mjesta u ovoj šumi. Ova spilja. Mit kaže da su se tu okupljale vile i da su svake godine na isti dan i u isto vrijeme plesale svoj ples." - Louis joj je prepričavao tu staru prispodobu, a Eleanor ju je slušala s oduševljenjem. - "Ali mislim da su to izmislile seoske žene zbog manjka zanimacije."
"Nikad ne znaš." - Eleanor odgovori uz smijeh.
"Želiš ući unutra?"
"Da." - oduševljeno izgovori.
"Ali moram te upozoriti da je dosta strmo i opasno."
"Je li ti ja izgledam kao plašljiva cura?" - Eleanor upita uvrijeđeno stavljajući ruke na bokove.
"Ja to nisam rekao." - podigne ruke u znak svoje obrane. Eleanor se nasmije i pođe za njim prema ulazu u spilju.
Laganim koracima su ulazili unutra jer je spilja bila prepuna kamenja i starih ostataka drveća. Louis zapne za jedno i skoro padne na što se Eleanor toliko smijala da se sama našla na podu. Iako je pala i dalje se smijala. Sada više sebi no njemu.
"Jesi dobro?" - Louis hitrim korakom dotrči do nje i pomogne joj da ustane.
"Da, dobro sam."
"Tvoja noga." - pokaže joj na lijevo koljeno koje je bilo krvavo.
"Nije to ništa." - odvrati Eleanor odmahujući rukom.
"Moramo ti to pobrisati. Hajde uhvati se za mene." - Louis ju nasloni na sebe i odvede je do jednog panja koji je bio u spilji. Pomogne joj da sjedne tu, a onda iz svog džepa izvuče svoj bijeli rupčić koji mu je baka isplela dok je još bio dijete. Uvijek je pazio na njega jer mu je to bila uspomena na pokojnu baku, ali u ovom trenutku nije razmišljao o tome već samo o Eleanor i njenoj rani koja je nastala zbog njega.
Nježno je povezao rubac oko njenog koljena i na taj način je zaustavio krvaranje iako je to bila obična površinska rana.
"Hvala ti. Baš si pažljiv."
"Nema na čemu." - odvrati sramežljivo. - "Oprosti što si se ozlijedila radi mene."
"Nisi ti kriv. Da se nisam smijala tvojoj nespretnosti ne bi ni pala." - Eleanor odgovori uz smijeh. Bila je puno opuštenija od njega dok je on u njenom društvu uvijek pazio što će reći kako se ne bi osramotio.
"Idemo doma?"
"Ne. Nisi mi još sve pokazao."
"Eleanor povrijedila si se i nije pametno da i dalje lutamo šumom."
"Ne. Zahtjevam da mi pokažeš sve." - odgovori zapovijednim tonom, a onda shvati da je pretjerala i nastavi umiljato. - "Molim te Louis. Molim te, molim te, molim te."
"No dobro." - nije mu bilo svejedno, ali ona ga je tako umiljato zamolila da joj nije mogao reći ne.
Nastavili su šetati šumom i ubrzo su došli do jednog starog mosta koji će imati veliko značenje za njih dvoje.
"Ovo je predivno."
"Da, lijepo mjesto."
"Tako je mirno, tiho. Sve što čuješ je cvrkut ptica. Ti si sretnik što živiš tu. U gradu vlada samo buka, a tu ovi predivni zvukovi prirode." - Eleanor izgovori i nasloni se na drvenu ogradu promatrajući rijeku koja je tekla ispod mosta.
"Znam. Volim ovo mjesto i nikada ne bi mogao živjeti u gradu."
"I ja ne volim živjeti tamo, ali moram." - izgoviori tužno, a onda pogleda na sat. - "Trebali bi poći."
"U redu." - složi se s njom iako je mrzio tu rečenicu jer je htio biti što duže uz nju, a vrijeme je kao u inat svaki put proletjelo kao trenutak.
Eleanor pokuša hodati, ali tek sada je osjetila bol u nozi.
"Jesam rekao da nije pametno da idemo dalje, ali nisi htjela slušati." - prekori je na što se ona naljuti. Mrzila je prodike jer ih je prečesto čula.
"Dobro pametni." - odgovori bjesno i pokuša sama hodati, ali nije mogla. Louis je uzme za ruku i pokuša joj pomoći no ona ga odgurne. - "Mogu sama."
"Nemoj se mrštiti nego se uhvati za mene."
"Neću." - odvrati opet mrgudno. Bila je poprilično tvrdoglava baš kao i Louis.
"Dobro." - Louis odmahne rukama, a onda je uzme u naručje.
"Što izvodiš pusti me."
"Neću." - hladno odgovori i počne je nositi.
"Vrištati ću. Pusti me."
"Slobodno viči, ali ja te neću pustiti."
"Louis." - prekori ga.
"Prestani biti tvrdoglava i pusti da ti pomognem. Sama ne možeš."
Bila je ljuta jer nije željela ovisiti o nikome, ali znala je da sama ne bi mogla doći do kuće tako da je popustila.
Louis ju je pažljivo nosio do kuće pazeći da ju ne povrijedi. Odnio ju je pred ulaz njenog raskošnog imanja.
"Hvala ti i oprosti ako sam bila bahata." - Eleanor izgovori kada ju pusti iz naručja.
"Sve u redu. Shvatio sam da si tvrdoglava." - kaže u šali i nasmije se. - "Idem sada. Bok Eleanor."
"Louis." - dozove ga, on stane i okrene se prema njoj. - "Moram ti nešto dati. Skoro sam zaboravila." - izvuče pismo koje je bilo iza poveza njene haljine. - "Možeš li ovo pismo predati Liamu?"
"Liamu?"
"Da. Ti ga poznaješ zar ne?"
"Da poznajem ga." - odgovori hladno skrivajući bijes i ljutnju koja se javila u njemu. On je cijelo vrijeme s njom, pokazuje joj šumu, a ona razmišlja Liamu i piše mu pisma.
"Sjajno. Hoćeš li mu onda predati ovo pismo?"
"Naravno." - odgovori s dozom ljutnje u glasu koju Eleanor nije primjetila.
"Hvala ti." - približi mu se i poljubi ga u obraz, a onda uđe na imanje. Čak ni taj njen poljubac u obraz nije mogao umiriti njegovu ljubomoru.
Pogledao je na koveru na kojoj je bilo ispisano Liamovo ime. Što li piše unutra? Izjedalo ga je to sve više. Bjesno je zgužvao pismo i ugurao ga u džep svojih traperica.
Odlučio je odmah odnijeti to pismo Liamu i tražiti objašnjenje od njega. Došao je pred njegovu kuću ispred koje je stajao Liamov otac.
"Dobar dan gospodine Geoff." - ljubazno ga pozdravi.
"Dobar dan sinko."
"Je li Liam tu?"
"Nije. U susjednom je selu. Pomaže našem rođaku cjepati drva. Trebaš ga nešto ili?"
"Da. Trebam .." - počne vaditi kovertu iz džepa, ali onda odustane. Možda krije tu vezu s Eleanor i koliko god ga je to ljutilo ipak nije htio prijatelja dovoditi u nevolju. - "Zapravo nije ništa bitno. Doći ću drugi put."
"U redu, sinko. Reći ću mu da si bio tu."
"Hvala vam. Idem sad. Pozdravite gospođu Karen. Ugodan dan."
"Ugodan dan Louis."
Otišao je kući, dovršio je zadaću, a onda je večerao s obitelji. Nakon večere se otuširao i legao je u svoj topli krevet. Uzeo je kovertu i pokušao je dokučiti što piše unutra, ali nije uspjevao. Sve više se mučio s tim i napravio je očajnički potez. Znao je da to nije ispravno, ali nije mogao odoljeti. Lagano i nježno je otvorio kovertu i počeo je čitati pismo koje nije bilo napisano za njega, već za Liama, njegovog najboljeg prijatelja.
(a/n) U idućem nastavku ćete vidjeti sadržaj pisma i otkriti ćete u kakvom su odnosu Eleanor i Liam :)
Hvala svima koji su pružili priliku ovoj priči. Hvala vam na svim voteovima, a posebno na dugim i iskrenim komentarima koji su me jako obradovali, ne možete ni zamisliti koliko :) Hvala vam ❤
