Poker

1.2K 64 3
                                    

Krvavo je sunce tek počelo zalaziti iza obzora dok je Maisa Ferra spremala upravo izglačanu odjeću kod gospođe Netto. 

Izraz zapanjenosti pojavio bi se na njenom licu kad bi u ruci imala neku košulju i odmah bi je prislonila uz sebe ne bi li vidjela pristaje li joj. Obožavala je košulje, osobito ako su bile jednostavne i u boji. Stala bi ispred ogledala s košuljom pritisnutom uz svoja prsa, pogledala se od glave do pete osjećajući se lijepo nakon dugo vremena, a zatim bi sve spremila i nastavila s poslom. Svaki komad odjeće držala je nekako oprezno i odnosila se prema njemu s nježnošću, gubila se u mirisu kad bi tkaninu pritisnula uz lice i pomirisala ju ispunivši se ljepotom u tom kratkom periodu. Ta ljubav prema najobičnijoj stvari kao što je jedan primitivan miris, činila ju je još posebnijom nego je već bila. Nije joj bilo lako priznati, ali sada kao da se sjećala njegovog miris, Neymarovog.  

Mirisala je cvijeće, hranu, tu i tamo dim cigareta – osobito kada je prošla ulicom ovog jutra– ili kada bi David nažicao od nekog radnika kod gospođe Netto i zapalio, iako mu nije bilo u navici. Mirisala je svježinu noći i sparinu dana, ali svaki put završila razmišljajući o njegovom. Njegov joj je bio nov, bio joj je užasno gorak i nepodnošljiv, nije si to ni željela opisati, bio joj je jak, bolan, nepredvidljiv i u jednu ruku izuzetno zbunjujući i odbojan, ali jedan joj je val tog primamljivog mirisa bio toliko sladak i nevin.

Vrtjele su joj se po glavi riječi koje su joj ranile dušu i snove, a onda je uznemireno uzdahnula i podigla kup odjeće u svoje slabo naručje.

Pitala se kako joj je mogao sve to priuštiti i kako je imao srca smjestiti joj tako nešto, znajući i sam što joj je učinio i kako je to utjecalo na njeno zdravlje. Nije shvaćala kada je uspio samo tako banuti u njezin život i preuzeti stvari u svoje ruke.

"Lupe mi je rekla da ne možeš plesati," [...] ",rekla je da si se ozlijedila,"  Mislila je cijelo vrijeme, ljuteći se sama na sebe.

Toliko je vremena potrošila na praćenje tog natjecanja svake godine, od kako zna za sebe. Bacila je svaki novčić koji je imala ne bi li barem stajala u publici i sudjelovala tijekom raznih nastupa najboljih plesača u ovom ogromnom gradu. Nije ih ni morala vidjeti, samo je htjela biti tamo, slušati zvukove njihovih cipela i osjećati se potpunom zbog toga što, iako nije bila ni blizu njihovom iskustvu i znanju, dijelila je istu strast.

Sada je zaista dobila tu priliku. Njezin joj je dugogodišnji idol to s oduševljenjem omogućio, nagradio ju prilikom koja se ne propušta. Ali, što je ona točno imala od toga? Hoće li moći plesati? Hoće li moći zavrtjeti se, poskočiti i spustiti gornji dio tijela kad to bude potrebno? Jedva je mogla nositi neki teži teret i prezirala je to iz dna duše. Bila je toliko zbunjena i uplašena, a uz sve to krivila je svoju neuračunljivu brzopletost.

Ne Neymara. To nikako.

Stajala je sama u sobi neko vrijeme, pred širom otvorenim trokrilnim ormarom. Prošla je prstima kroz rep svoje razbarušene kose dok je razgovarala sama sa sobom, a onda se brzo obula i izašla van iz sobe.

Uskliknua je gotovo se sudarivši s gospođom koja je žurila u njenom smjeru, "Ispričavam se! Nisam vas uopće vidjela."

"U redu je, Maisa. Samo si me preplašila do srži." Joana je držala jedan dlan prislonjen na prsima, "Sjećaš se, kad si bila mala, govorila sam ti da ne trčiš po kući jer bi se upravo ovako nešto moglo dogoditi. Ni tada me nisi slušala."

"Sjećam se. Svašta ste mi pričali u ono vrijeme, o različitim stvarima. Niste li me i vi naučili pisati i čitati?"

"Knjige ti nisu bile baš toliko primamljive, pogotovo ne one bez sličica pa smo listale slikovnice. Tvoja bi se majka uvijek nasmijala zbog toga."

An InjuryWhere stories live. Discover now