An Injury

Slightly Less Charming

Lopta mi se upravo vratila između raširenih koljena nakon što sam je bio bacio ne tako visoko u zrak. Uzeo sam je u dlanove i stao zuriti u nju, onako, u sjedećem položaju, nedaleko od centra igrališta gdje sam u nekoliko navrata primijetio tuđe kopačke kako trče po svojim zamišljenim dužinama.

"Neymar?"

Nije postojalo ništa posebno u njoj, u lopti. Uvijek sam uzimao tu, istu. Znam, jer je koža, kojom je bila obučena, bila potrgana na jednoj strani. Ja sam je potrgao. Volio bih reći da je bilo slučajno, ali učinio sam to namjerno. Morao sam sjediti na klupi tog dana jer mi Tite nije dozvolio trenirati iz istog razloga kao i uvijek — jer sam se prepirao — i bilo mi je potrebno poprilično malo vremena da na njoj pronađem sitnu rupicu i iz iste načinim veće oštećenje. Na neki mi se način svidjelo to što sam učinio. Osjećao sam se ponovno kao dijete. Jedina razlika bila je u tome što lopte tada nisu bile potrgane jer nam je bilo dosadno, već su se izlizale i uništile stalnim korištenjem i naguravanjem po različitim terenima.

"Ney!"

Poravnao sam kragnu trenirke zakopčavši zatvarač do kraja te je povukao preko brade i usta. Bilo mi je hladno, osjećao sam kako mi je koža bila naježena cijelo vrijeme a i ruke i stopala su mi utrnula od iste hladnoće iako je bilo izuzetno sunčano i lijepo vrijeme.

Gurnuo sam loptu prema svojim preponama kad je udarac odzvonio mojom glavom koja se posljedično trznula unaprijed.

"Oprosti, ali to je bio jedini način da ti privučem pažnju." Gabriel je dotrčao pokupivši loptu kojom je pogodio moju glavu.

"O da? Ja mislim da bi riječi bile sasvim dovoljne," Upozorio sam ga, gledajući ga mrzovoljno.

"Je si li dobro? Gležanj te opet jebe? Treba li ti bilo što?"

Počeškao sam se po zatiljku gdje me blago žarilo od udarca te se prisilio pokrenuti se napokon i ustao ispred njega, "Ne, u redu je. Dobro sam. Spomenuo si nekakvu pažnju? Što je bilo?"

Podsmjehnuo se, mašući glavom lijevo pa desno kao da mi nije vjerovao ni riječi.

"Gil te zove već dobrih nekoliko minuta pa sam mislio da bih mu mogao pomoći oko toga kad se već nisi oglasio na njegovo deranje i skakanje."

Slegnuo je ramenima pokazavši glavom u stranu.

Skupio sam obrve na njegov odgovor te bacio pogled u lijevo. Gil je stajao iza željezne ograde sa svojim dobro poznatim profesionalnim fotoaparatom velikog objektiva koji mu je uredno visio oko vrata. Oslonio se jednom podlakticom na vrh zaštitne ograde, gledajući uokolo nervozno i pomalo živčan, vjerojatno jer ga, prema Jesusovim riječima, nisam doživljavao. No, nije oklijevao baciti obje ruke uznemireno u zrak kad je primijetio da sam ga napokon pogledao. Činio se kao da mu je gorjelo pod nogama.

Maknuo sam pogled s njega te pogledao prema Jesusu, osjećajući kako mi kapci postaju teški.

"Nisam ga uopće čuo."

Lopta mi je stajala između stopala. Jedva sam je osjećao zbog promrzlih prstiju. Činila se nekako usamljenom tamo dolje, u svježe pokošenoj travi i podalje od bijelih crta. Potrgani dio bio je okrenut prema meni i gledao me ravno u oči, podsjećajući me na dan kada je nastao. Imao je nekoliko oštrih linija, nastalih od naglih poteza mojih ruku i većinu zaobljenih koji su nastali smirenim povlačenjem. Kako sam se samo bio zamislio, u jednoj običnu rupici na nečemu kao što je obična lopta. A onda sam, ni od kuda, napokon zapazio ono što mi je promaklo svakim danom te shvatio na što me podsjećala cijelo ovo vrijeme. Imala je oblik malog, debelog manakina[1] s izduženim zatiljkom i ne znam kako mi je to uopće uspjelo stvoriti.

Digao sam glavu ponovno. Jesus više nije stajao ispred mene zbog čega sam uzeo loptu u naručje i uputio se prema Gilu. Sada je izgledao još nervoznije i što sam mu se više približavao, to mu je raspoloženje postajalo intenzivnije.