An Injury

Knowing Each Other Now

Bio je sumrak dok su Maisa i Neymar šetali ulicama Ria. Vrijeme je bilo neobično toplo za ovo doba godine iako su se zbog svježeg vjetra uzimale tanje jaknice.

Maisa je nosila svjetlo plavi pamučni džemper. Polovica kose bila joj je pričvršćena u rep, ostatak joj je padao niz leđa. Držala je jednu ruku omotanu oko njegovog lakta, u drugoj joj se iz papirnate čašice pušila kava.

"Kako se osjećaš?"

Velika kapuljače koju je bacio preko glave i spušten pogled, nisu joj dopuštali da mu vidi lice.

"Uzbuđeno." Izustio je s izdahom, "Osjećam se kao da sam u nekoj pustolovini."

"Sretna sam zbog tebe." Osmjehnula se nakon što je uzela gutljaj kave, "Znaš... zbog ove odluke da izađeš van usred grada, praktički bez imalo zaštite. Nitko te nije prepoznao."

"Za sada." Dobacio je, "Skoro smo stigli, ali još je uvijek rizično."

"Istina. Svakog trenutka bi netko mogao pogledati u našem smjeru i slučajno te prepoznati. Ali, nemojmo razmišljati o tome. Misli na pozitivne stvari. Prošli smo nekoliko blokova. To je odlično! Čak ni na štandu gdje smo morali čekati nitko nije posumnjao."

Prisjetila ga se kako je stajao sa strane i šutio cijelo vrijeme. Dlanovi su mu bili stisnuti u džepovima, a leđa okrenuta prema cesti kako mu nitko slučajno ne bi prišao ili ga pitao nešto jer odmah bi ga prepoznali. Izgledao je zastrašujuće.

"Mislili su da sam neki kriminalac." Nasmijao se sam sebi, "Izgledao sam kao da planiram opljačkati obližnji dućan. Izgledam li sada tako?"

"Meni izgledaš sasvim dobro. Čak i ako te jedva vidim."

Pogledao ju je krišom uz rub kapuljače. Smješkala se i gledala uokolo kao da proživljava večer života. A samo su šetali.

"Htio sam prošetati s tobom. Udahnuti malo zraka. Praviti se da sam normalan i da se uklapam među obične ljude." Čula je nešto nepoznato u njegovom glasu, "Ne vidiš ovaj dio grada svaki dan. Koliko god volim svoj automobil, šetnja je ono što ti daje viziju prostora. Možemo proći ovuda tisuću puta, vozeći se, ako želiš, i gledati kroz prozor što se događa. Ali nikada se neće moći mjeriti kao ovaj jedan put kad hodamo."

"Jako je lijepo. Ne znam kako je danju, ali sviđa mi se ovako." Stisnula mu je ruku, "Trenutci poput ovog, ha?"

"Trenutci poput ovog." Skrenuli su u uličicu, proguravši se kroz gužvu na pješačkom. Neymar se zaustavio kraj jednih vrata i otvorio ih, "Ovdje smo."

Maisa je bacila čašicu u obližnju kantu za smeće. Pružila je Neymaru mobitel koji je držala u svom džepu nakon što joj ga je posudio kako bi nazvala Joanu. Nisu se čule ni vidjele danima. Najviše zbog toga što Maisa više nije radila tamo. Od kako je živjela kod Neymara, nije imala posao i, iako ju je to rastužilo jer je ideja bila Joanina, nije imala snage prepirati se. Voljela bi da je mogla zarađivati. Nije željela živjeti na nečiji račun, ali Neymar je nije gledao na taj način. Ponudio je stan i njezinoj obitelji. Ništa pretjerano. Normalan obiteljski stan u dostojanstvenoj četvrti za koju je znao da im neće donositi probleme. Ali, odbili su ga.

"To je mjesto? Ovdje se zbivaju sva čuda oko onih fotografija koje sam vidjela na internetu?" Okretala se, divljenje joj je iskrilo u očima.

Drvene grede koje su virile iz zidova i penjale se sve do stropovao uzimale su joj dah.

"Sviđa ti se?" Hodao je polako iza nje te u jednom trenutku pritisnuo gumb za dizalo.

"Predivno je! I tiho. Nisam zamišljala ovo mjesto takvim. Mislila sam da će biti gužva i da će se svi derati uokolo." Pridružila mu se, "Kamo idemo točno?"