Snovi (Uvod)

167 7 0
                                    

U posljednje vrijeme često imam noćne more. Sanjam o Zemlji Čudesa. Sanjam kako se raspada i kako ne mogu ništa poduzeti. Svi moji prijatelji, moja obitelj, gladuju, boje se i umiru. A ja sam kriva za to. Ja sam kriva što sam ih napustila.

 Znam se buditi oblivena znojem i suzama. Možda mi snovi nešto poručuju. I dalje vjerujem da je sve to stvarno, ali šutim. Ne želim opet završiti u luđačkoj košulji. Bolje je ovako. Nitko ne zna za tu divnu zemlju, nitko ne zna za te ljude i za sva ta čuda. Iako, sve je to bilo dosta davno, a sjećanja nakon nekog vremena počinju blijediti. Ne sjećam se svega, ali se sjećam svega bitnog.

 Nikad u mladosti nisam mislila da ću postati ovo što sam sada. Četrdesetogodišnja kućanica koja živi u predgrađu. Udana sam posljednjih deset godina, ali John je više izvan kuće na poslu nego sa mnom. Ne mogu reći da mi je loše, jer nije. Mogu imati gotovo sve što poželim. Ali to je problem. Dosada i monotonija. Svaki dan mi je isti. Ja ne želim ništa materijalno. Želim avanture, želim mladost i na kraju krajeva, želim ljubav.

 Johna viđam samo navečer ako uspijem ostati budna. Nekad zna otići na put pa ga nema i po tjedan, dva. Nemam puno prijatelja jer sve žene ovdje mojih godina imaju djecu, pa se uglavnom druže sa drugim obiteljskim ljudima. Osjećam se kao da su u meni oluje, kiša i gromovi. Danas idem u bolnicu.

 Majku lagano, ali sigurno pokapaju godine. Ne želim da umre, naravno, ali ja tu ne mogu ništa poduzeti. Samo želim biti uz nju još neko vrijeme koje provodi na ovoj zemlji. Nadam se da neće prekratko ostati. Treba mi. I znam da ona treba mene.

 I u stvarnom životu i u snovima, sve mi se raspada.

ALISIN POSLJEDNJI POVRATAKWhere stories live. Discover now