ALISIN POSLJEDNJI POVRATAK

Potraga za Vremenom

Krevet se počeo tresti i lagano podizati od zemlje.

''To je to, uspjela sam!'' - ponadala sam se.

Na kraju se krevet srušio na pod. Iz Miraninih usta je izašao jedva vidljivi plavo- ljubičasti dim. I ništa. Mirana je i dalje disala i treptala, ali nije se činila jačom. Izgledala je i ponašala se isto. Iracebeth je prišla krevetu, pogladila ju po kosi i poljubila u čelo. Svima nam je bilo jasno - Hudodrakova krv nije pomogla. Očito njena svojstva nisu dovoljno jaka da posluži kao protuotrov. Oči su mi se lagano počele puniti suzama. Duboko sam udahnula i rekla - ''Moramo pronaći Vrijeme. Nemamo drugog izbora.''

''Misliš da ga već nismo pokušali pronaći? Misliš da nismo prošli sve od Sjevernog Stabla do Grimiznog oceana? Da nismo zavirili u svaku šumu, zaronili u svako jezero, pogledali u svaku špilju? Nema ga. Toliko se dobro sakrio da ga, bojim se, čak ni ti ne možeš pronaći, Alisa moja draga.'' - pomalo ljutito će Iracebeth.

''Nemam što izgubiti, niti imam izbora. Moram pokušati!'' - znala sam da postupam ispravno. Majku ne mogu više spasiti, ali Miranu možda još i mogu.

''Idem i ja s tobom. Možda nam moje moći dobro dođu.'' - ponosno će Zenith.

''Pa ako on ide, onda idem i ja!'' - ubacio se Klobučar. ''Hightopp obitelj je hrabra.'' (Tarrant Hightopp- pravo ime Ludog Klobučara)

''Hej, neću ni ja propustiti avanturu. Sitna sam i mogu letjeti, to svakako nije na odmet'' - reče Manu.

''U redu, svi koji žele mogu ići sa mnom. Sigurna sam da će mi pomoć dobro doći.''

I tako su Alisa, Klobučar, Zenith i Manu napustili dvorac. Zenith je ponio svoj mač i štit, a Bijeli Zec je Alisi dao par čarobnih kolačića i malo napitka za smanjivanje. Prošli su pored ogromnog igrališta i lagano odmicali od Mramornog grada. Sat koji je Alisu ranije odveo do Vremenovog dvorca je uništen. Došli su do željezničke stanice i čekali vlak. Podzemlje je preveliko da bi pješačili.

"Alisa, čuo sam puno toga o tebi. Ti si ovdje kao neki junak. Nisam te zamišljao tako lijepom."

"Oh Zenith" -zahihotala sam se kao neka blesava tinejdžerica. Naravno da mi je laskalo kad me neki privlačan muškarac nazove lijepom. Zenith je izgledao kao princ iz bajke za kakvim mnoge žene čeznu.

"Pa, istina je. Da sam te upoznao ranije, ne bih ti mogao dopustiti da napustiš Podzemlje. Bar ne bez mene. Prava šteta što stalno putuješ iz jednog svijeta u drugi."

"Morala sam se vratiti u svoj svijet. Još nisam sigurna što je to Podzemlje, kako dođem tu i je li išta od ovoga uopće stvarno ili samo plod moje mašte. Nikada neću ni saznati, ali to nije ni bitno. Za mene je ovo sve stvarno. Nekad mi se čini da je moj život ovdje stvarniji od mog života Gore, u Londonu." - pokušala sam mu objasniti.

"Podzemlje je stvarno onome koji živi tu. Možda je ovo sve samo plod tvoje mašte, možda je nestvarno. A opet, možda je tvoj život Gore nestvaran. Možda sve ovo sanjaš, oba svijeta, možda se jednog dana probudiš kao kornjača i tek počneš živjeti svoj životinjski život. Bitno je ono što ti smatraš stvarnim i bitno je da živiš u trenutku." - sve mi se više približavao dok je sve to govorio.

"Da, u pravu si. Za mene je ovo stvarno." - odmaknula sam se.

"Stiže vlak!" - zacvrkuće Manu.

Ukrcali smo se u vlak. Većinu vremena smo se smijali i prepričavali stare priče. Bilo je zanimljivo to pričati nekom novom, gledati njegove izraze lica i znati kako ne misli da sam luda. Kako smo bili sami u kupeu mogli smo bez brige pričati o svemu jer je izolacija bila vrlo dobra. U Podzemlju ne postoji novac pa slobodno možeš putovati kad god hoćeš i gdje god hoćeš. Vlak pokreće obična voda i malo vilinske prašine. Vozač je vila, tako da prašina uopće nije problem. Međutim, svako vozilo ovdje ima svoje vlastito gorivo.

"Dobro zatvorite prozore, uskoro ulazimo u Obmanute Dubine" - čulo se sa razglasa.

Dugo, stvarno dugo nisam putovala ovim vlakom. Jedva da se i sjećam putovanja. Ovaj vlak ne ide po tračnicama. To jest, možda ide po nekim nevidljivim, nikad se nisam raspitivala o tom. Vlak je znao ići po zraku, pod jezerom, kroz planine i pod zemlju. Kako su mi sjećanja posljednjeg putovanja gotovo izblijedila, uživala sam kao da se prvi put nalazim ovdje. Svih ostalih mjesta osim Mramornog grada, Šahovskog Polja i dvorca Crvene kraljice se uopće ne sjećam. Obmanute Dubine se nalaze pod vodom. Grad u kojem žive sirene, ribe i sva bića sa škrgama. Odlučili smo izaći tu. Možda se Vrijeme tu negdje sakrio, tko će ga znati. Prije stanice smo dobili mjehuriće za glavu koji će nam pomoći da dišemo pod vodom. Manu se cijela našla u mjehuriću, toliko je sitna. Bilo je smiješno, iako se ona malo namrštila.

"Klobučaru moj, kako si ti? Nekako si mi tih cijelo vrijeme."

"Odlično se osjećam. Samo razmišljam o tome što će se dogoditi ako ne nađemo Vrijeme. Ili što ćemo ako ga nađemo, a on nam ne bude htio pomoći."

"Sve će biti u redu. Kad sam te ja iznevjerila?" - nasmiješila sam mu se.

"Nikad, Alisa. Nikad me nisi iznevjerila. Ali nije baš da si imala puno prilika, znaš."

"Hej, znaš da mi je stalo do Podzemlja i do svih vas, a posebno tebe. Morala sam se uvijek vratiti kako bih riješila stvari u svom svijetu. Nisam mogla ostaviti obitelj." - bila sam malo grublja nego što sam htjela.

"Da, znam. Oprosti. Samo... Nedostajala si mi. Jako" - zagrlio me i zagledao se u moje oči. U tom trenutku sam imala osjećaj kao da smo povezani, da smo postali jedno.

"Vas dvoje, vratite mjehuriće na glavu. Gotovo smo stigli na našu stanicu." - Rekao je Zenith zagledan kroz prozor na vratima.

Vrata su se otvorila a skučeni hodnik, ako se može tako nazvati, se odmah napunio vodom. Izašli smo van, a vlak je ubrzo nastavio svojim putem.