ALISIN POSLJEDNJI POVRATAK

Obmanute Dubine

"Okej, gdje sad?" - pitala sam društvo.

"Mogli bi za početak otići do informacijskog pulta." - čuo se glas. Okretali smo se i tražili odakle dopire taj glas, no nismo našli nikoga metrima oko nas. Nakon nekog vremena sam uočila smiješak.

"Cerigradska mačko! I ti si ovdje!"

"Nisam vas mogao pustiti same u Obmanute Dubine. Ovdje zna biti opasno." - rekao je sa i dalje prisutnim smiješkom na licu.

Pratili smo Cerića i došli do informacijskog pulta. Koraljna Riba nam je dala kartu i ponudila se biti nam turistički vodič.

"Pa, ako nemate pametnijeg posla..."

Inzistirala je.

"Zenith, bi li mogao..."

"Ay, ay kapetane!" - namignuo mi je i nestao u stotinki stotinke. Mrzim kada mi netko upadne u pola rečenice. Baš sam ga planirala zamoliti da iskoristi svoje moći i što brže pregleda svaki kutak ovog mjesta, no pročitao me. Ah, oprostit ću mu. Ovaj put!
Tek što smo napravili desetak metara i stigli do nekog spomenika, pojavio se Zenith. Pogledala sam ga upitno i malo razrogačila oči.

"Nije ovdje." - odgovorio je.

A i pretpostavljala sam... Nastavili smo obilazak. Koraljna Riba je bila stvarno draga i uživljena u prepričavanje povijesti ovoga mjesta. Bio je užitak slušati ju zbog tako zvonkog glasa. Kada smo došli do kazališta primijetili smo da će uskoro krenuti neka poznata predstava. Razna bića i životinje su čekali u redu da kupe svoju kartu.

"Mogli bi i mi pogledati ovu predstavu. Nisam dugo bila u kazalištu, a u Podzemnom kazalištu - nikad." - složili su se sa mnom jer su oni već znali ovo mjesto kao svoj džep.

"Ali tek smo na pola obilaska" - uzrujano će Koraljna.

"Žao nam je, kada pogledamo predstavu ćemo nastaviti svoje putovanje. Nemamo baš puno vremena."

"Ah dobro, ionako se moram vratiti na posao" - okrenula se i otplivala.

Stali smo u red ispred kazališta. Red se pomicao vrlo brzo nakon što su otvorili blagajnu. Bili smo zadnji i dobili smo najgore mjesto. Bili smo najdalje od pozornice. Kada je predstava počela, jedva da smo vidjeli lica glumaca. Predstava je bila baš zanimljiva. Tek što sam se skroz uživjela i izgubila u predivnoj glumi, zamijetila sam jedno poznato lice.

"Hej društvo, nije li ono..?" - jedva sam i to izgovorila, osjećala sam se nekako izgubljeno. Moguće da je jedan od razlog što mi se kisik u mjehuriću počeo lagano gubiti.

"Da, mislim da je." - rekao je Klobučar. Vidjela sam po njegovu izrazu lica da uživa u predstavi. Čak je tu i tamo pomicao usta dok su glumci govorili kao da on glumi. Kada je predstava završila otišli smo iza pozornice. Tamo su se glumci presvlačili i skidali šminku.

"Hej, što vi radite ovdje?" - kaže Vrijeme, sav zbunjen.

"Što ti radiš ovdje? Zašto nisi u svom dvorcu?" - izderala sam se na njega jer nije obavljao ono što mora. Nije upravljao vremenom. Sto stvari mi je prošlo kroz glavu koje mogu poći po zlu.

"Ne brini. Otišao sam iz dvorca. Nakon tvog fijaska s kronosferom sam pričao sa svojim Minutama i Sekundama te prepustio njima dvorac i brigu o vremenu. Koliko vidim, dobro im ide. A ja čak i ne znam gdje su sakrili dvorac niti imam kontakta s njima. Mislim da koriste nevidljivi pokrivač" - rekao je smireno.

"Tata?" - tiho će Zenith.

Skroz sam smetnula s uma da je ovo prvi put da je Zenith ugledao svog oca i obratno.

"Oh, da. Vrijeme, ovo je tvoj i Iracebethin sin - Zenith." - predstavila sam ih jedno drugom.

Gledali su se jedno par minuta bez riječi, a onda je Vrijeme zaplakao i rekao "sine". Zagrlili su se i ostali tako zagrljeni jedno vrijeme.

"Alisa, nastavite potragu bez mene. Ja ću neko vrijeme ostati s ocem.." - reče Zenith s knedlom u grlu.

"Shvaćam. U redu je.'' - namignula sam mu. Izašli smo iz kazališta i zaputili se na željezničku stanicu.
"Kvragu. Klobučaru, izgleda da su tvoji strahovi bili opravdani. On se više ne nalazi u dvorcu. On nam više ne može pomoći.'' - bila sam tako frustrirana.

''Znam. Što ćemo sad?'' - upita Klobučar.

''Ne znam. Stvarno ne znam. Ovo mi je bio jedini plan'' - eto, sad su mi i suze krenule niz obraze.

''Za početak predlažem da se vratimo u dvorac vidjeti u kakvom je stanju naša Kraljica, a onda ćemo tamo nešto smisliti. Nema smisla sada nastaviti putovanje i tražiti nešto, a ne znamo što.'' - reče Manu za koju smo i zaboravili da je s nama.

''Da, mislim da je to najpametnije'' - priznala sam.

Saznali smo da do vlaka imamo još sat vremena. Otišli smo u neki restoran pojesti nešto i popiti šalicu čaja. I zaboravila sam da sam gladna, ne sjećam se kad sam zadnji put jela. Većinu vremena smo bili u tišini koju bi tu i tamo prekinula konobarica. Vratili smo se na stanicu točno u trenutku kada su putnici izlazili iz vlaka. Baš na vrijeme. Smjestili smo se u kupe, maknuli mjehuriće s glave i odahnuli. Stvarno je olakšanje nemati mjehur oko glave. Nismo bili sami u kupeu jer je vlak bio krcat. Upoznali smo se sa zaljubljenim parom patuljaka koji su isto išli prema Mramornom gradu. Tamo stanuju. Lijepo smo se ispričali i vrijeme je brzo prošlo. Bili smo u Mramornom gradu dok si rekao keks! Tek što smo ušli u dvorac, do nas je dotrčala uplakana Iracebeth.

''Recite mi da ste ga našli. Recite mi da ste donijeli kronosferu, da vam ju je posudio.'' - stiskala mi je ovratnik košulje.

''Žao mi je. Našli ga jesmo, posudili kronosferu nismo'' - oči su mi opet zasuzile. Previše plačem u zadnje vrijeme, pomislila sam.

''Molim?'' - pitala je kroz suze.

Ispričala sam joj sve dok smo lagano hodali do Miranine sobe. Iracebethino lice je u trenu problijedilo. Zanimalo ju je kako je Zenith reagirao na oca. Skoro u istom trenutku se stvorio Zenith pored mene i zagrlio majku. Došli su Ožujski Zec, Puh, Griffin i Dodo. Pojavila se Cerigradska mačka, Tweedle Dee i Tweedle Dum. Na prozor je sjeo Humpty Dumpty. Ispred dvorca su došli svi stanovnici Podzemlja.

Mirana je uzela posljednji udah, dubok i drhtav, te je ispustila posljednji izdah, dugačak i drhtav.