Dio njegove kolekcije - 1. SEZONA SERIJALA "Robinja njegovog srca"

Poglavlje 18: "Moj jedini problem je taj što ne znam tko je toj bebi otac."

Paul ovih dana nikako nije izlazio iz kuće. Cijelo vrijeme je bio pored mene praveći mi društvo. Za dva dana idemo doktoru i jedva čekam da saznam da li je dječak ili djevojčica. Nas dvoje se nadamo dječaku.

Paul iz dana u dan sve više postaje nervozniji, ali se trudi da to prekrije od mene. Mada mu ne ide baš najbolje. Mislim da sam mu ja slaba tačka. Danas ću da ga pitam o čemu se radi jer ta njegova nervoza prelazi i na mene. Samo da se vrati u kuću iz trgovine i odmah ga pitam. Zaputila sam se na sprat da se presvučem jer jedino što mi od odjeće može jeste Paulova odjeća. Naravno, svaki moj korak bio je popraćen tjelohraniteljima. Ušli smo u sobu, a ja sam krenula k ormaru i oni za mnom.

"Hoću malo privatnosti. Ako sam trudna to ne znači odmah da sam smotana pa se ne znam sama obući", zaustavila sam ih na ulazu u ogromni walk-in ormara.

Zastali su kod vrata ormara koja sam, naravno, zatvorila kada sam ušla unutra. Odlučili smo da glavna soba na spratu, ova soba, bude naša, a bebina je odmah do naše. Obukla sam neku crnu majicu i sivu trenerku, majica je pripadala Paulu, a trenerka je moja. Podigla sam kosu u neurednu punđu i izašla iz ormara. Zvuk parkiranja koji je dolazio iz vana rekao mi je da je Paul došao nazad. Kako sam izlazila iz sobe okliznulo mi se. Sva sreća pa je bio jedn od one trojice tjelohranitelja pa me je uhvatio.

"Hvala ti i, molim te, ne govori Paulu za ovo", brzo sam dodala.

Klimnuo je glavom pa smo sišli niz stepenice. Razgledala sam po kući i nigdje ga nisam vidjela. Pogledala sam čak i u dvorištu, nije ga bilo. A onda sam se sjetila da postoji jedno mjesto gdje nisam gledala, a to je podrum, odnosno nova teretana. Ušla sam unutra. Ugledala sam ga na samom kraju kako divljački udara vreću za boks. Djelovao je ljuto zbog čega sam se zabrinula. Polako sam prišla do njega, ali sam stala par koraka udaljena od njega.

"Paule, jesi dobro?", upitala sam, a u glasu mi se dao primijetiti strah i briga.

"Šta tebe zanima jesam li dobro ili ne!", odgovorio je nastavljajući da udara vreću.

"Želim da mi kažeš ako imaš neki problem. Možemo pokušati zajedno da ga riješimo."

"Moj jedini problem je taj što ne znam tko je toj bebi otac."

Molim???

"Bog zna s kim si sve bila."

Riječi su me zaboljele. Zaboljelo me je to što mi ne vjeruje i to što misli da sam ga prevarila.

"Dijete je tvoje", pokušala sam da zvučim normalno, ali glas mi je na samom kraju pukao.

"LAŽEŠ!!!"

Prestao je sa udaranjem i okrenuo se prema mene. Pogledao me je svojim sada već crnim očima dok sam se ja trudila da budem sasvim normalna, ali sam iznutra bila slomljena.

"Ne lažem te", tiho sam izustila.

"Znam istinu, čak si mi i ti leđa okrenula. Tebi sam najviše vjerovao, tebe sam volio, a ti...ti si mi to uradila", i njemu je glas pukao.

"Nisam ti ništa uradila. Bila sam ti odana od samog početka i mislila sam da...", stala sam jer nisam imala snage da nastavim.

Briznula sam u plač i istrčala iz prostorije. Otišla sam na sprat. Našla sam kofer i počela da pakujem stvari. Nemam snage da odem, nemam snage da ga ostavim jer ga volim, jebeno ga volim. Ali on to ne zna. Suze su padale niz moje lice. Nisam ga prevarila nikada i nikada ne bih. Volim ga, ne bih mogla to da mu učinim. Jak udarac u stomak me je natjerao da se savijem od bola. U tom trenutku je u sobu uletio on. Došao je do mene kada me je vidio kako se savijam od bolova. Uhvatio me je za ruku, ali sam ju otresla. Bol se smanjivala. Pogledala sam ga, idalje je ljut. Zatvorila sam kofer i krenula ka vratim.

"A gdje ti misliš da si krenula?"

"Boli te briga", odbrusila sam mu iako nisam htjela.

Došao je ispred mene.

"Gdje si krenula?", pitao je ponovno.

"Ne znam, ali gdje god završila bit će mi bolje nego ovdje."

Mimoišla sam ga i htjela da siđem niz stepenice, ali me je opet zaustavio.

"Verona, stani."

"Zašto? Ti si svoje rekao. Ne znaš kako se osjećam trenutno, ne znaš to. A najgore od svega je to što mi ne vjeruješ, ne vjeruješ mi."

"Poludio sam. Ne znam šta mi je bilo, molim te, daj da porazgovaramo."

"Nemamo o čemu razgovarati. Ne vjeruješ mi i tu je kraj priče."

"Stani", glas mu se promijenio.

Okrenula sam se i vidjela ga kako plače. Ovo je drugi Paul. Zaista se promijenio.

"Misliš da sam te izdala, misliš da sam spavala sa nekim drugim, misliš da sam te prevarila, misliš da sam ti bila nevjerna. Dobro, misli to, ali ja znam šta je istina", sada sam i ja plakala.

"Oprosti mi, molim te."

"Ne mogu više, ne znam kako, nemam snage. Ne govoriš mi šta se dešava sa tobom pa stvari ovako završe, ja odlazim, a ti ostaješ."

"Ne želim da odeš."

"Ni ja ne želim da odem, ali ti me tjeraš od sebe."

"Daj da ti sve objasnim."

Klimnula sam glavom i pratila ga do dnevne sobe.

"Sve je počelo kada sam bio mali..."

Volim vas 😘

Nadija Okan 🖤