Phantom

01x02

Gdje sve počinje? Pa svakakonegdje mora započeti. Pitanje je, gdje želite da počne i gdje želite da se završi. Njezina osveta počela je u njezinom domu, a završit će se.... to ćemo ostaviti budućnosti da odredi.

Trideset i prvog siječna rođena je jedna djevojčica. Koja će izgubiti sve. Osim jedne stvari. Želje za osvetom. U njezinim godinama djevojke se igraju lutkama, odlaze na 'čajanke', čitaju bajke, ali ne i ona. Ona uči kako baratati oružjem, trenira boks, ulične borbe postajale su joj svakodnevnica, muškarci su joj bili samo prijetnja, samo čudovišta kojima se ne poklanja ništa drugo nego mržnja. Mrzila je, iz sveg srca. Zaklela se na osvetu.

16. lipanj 1994.

"Mama?" Djevojka zazove majku. "Aleksej?" Ponovno njezin tihi glas odzvoni kućom. Zazvala je starijeg brata. Nitko se nije odazvao. Polako je ušla u dnevni boravak, a prizor koji je ugledala natjerao ju je na prigušen krik. Pritrči majčinom beživotnom tijelu. Nije bilo otkucaja srca. Ni izdaha ni udaha. Samo beživotno tijelo okruženo krvlju.

Priđe bratovom tijelu. Oči su mu bile napola sklopljene, a usta malo otvorena. "Tat.... Tatiana.... bježi.... ne osvrći se... osveti.... ne vjeruj nikome osim sebi.... volim te...." Jedva izgovori njezin brat te njegove beživotne oci nastave buljiti u nju. Tatiana zagrli njegovo beživotno tijelo ispustivši suzu. Sklopi bratove, a zatim i majčine oči. Pogleda još jednom bratovo tijelo i ugleda prsten na njegovoj ruci. Skine ga te stavi na svoj kažiprst. "Osvetit ću te, Aleksej. Obećajem. I tebe, majko." Kaže tiho i obriše suzu koja je neposlušno pala niz njezin obraz. Tada joj je bilo petnaest godina. Izgubila je nadu i vjeru u ljude. Vjerovala je svojem instinktu i svojoj glavi - srce je za nju bilo isključeno.

17. lipanj 1994.

Uz sebe nije imala ništa, osim lančića s bratovim prstenom i želje za osvetom. Hodala je ulicom usred noć. Potpuni mrak ju je okruživao. Odjednom se ispred nje pojavi neki stariji muškarac. Još jedna pijanica. On ju zgrabi za zapešće i počne vući u sporednu ulicu. Opirala se koliko je mogla, ali bila je preslaba. Odjednom nečija ruka udari muškarčevo lice i on padne na tlo. Tatiana polako podigne glavu. Ugleda mladog dečka smeđe kose i zelenih očiju, nije bio mnogo stariji od nje. U to je bila uvjerena. "Jesi li dobro?" Upita ju dubokim glasom. Tatiana potvrdno kimne glavom. "Zašto nisi doma, nego lutaš Moskvom u ovo doba?" Ponovno ju upita. Tatiana obori pogled. Prisjetila se prizora iz dnevnog boravka njezine stare kuće. "Nemam obitelj. Ubijeni su. Nemam kamo." Rekla je spuštene glave. "Dođi, odvest ću te šefu, on će ti pomoći." Kaže joj mladić pružajući ruku. Tatiana ga nesigurno pogleda. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja primi njegovu ruku te krene za njim.

Sjela je na njegov motor te su se odvezli u njoj nepoznatom smjeru. Vozili su se oko pola sata, a kada su stali nalazili su se ispred kuće. Nije bila neka skupa kuća, ali ni trošna. Tatiana je uspjela saznati mladićevo ime - Nikolaj Solovyov. "Nikolaj, gdje smo?" Tatiana ga upita. "Ovdje živim, ovdje žive svi koji rade za šefa. Svi slični meni i tebi." Odgovorio joj je Nikolaj. "Kakav je on?" Tatiana je odbijala ući bez ikakvih informacija. Nikolaj je popustio, shvaćao je njezin strah. I on je bio u njezinoj poziciji.

"Zove se Zorya. Pronalazi osobe poput tebe i mene, na ulici, bespomoćne, ostavljene, slomljenje i pomaže im. Nauči ih baratati oružjem, kako da isključe emocije i uključe razum, kako da ubiju, kako da rade posao koji im je dodijeljen, nauči ih svemu kako bi mogli osvetiti izgubljeno. Svidjet će ti se. Mi smo praktički mafija." Tatiana je iznenađeno gledala u njega. Netko bi na njezinom mjestu pobjegao, ali ona nije imala što za izgubiti - Aleksej i majka su mrtvi, osim njih nije imala nikoga. Stoga je krenula za Nikolajem u kuću.

Prolazila je kroz kuću razgledavajući. Primjetila je nekoliko mladića i djevojaka u dnevnoj sobi. Nastavila je hodati kroz dugačak hodnik za Nikolajem. Nikolaj uđe prvi i vrati se nakon dvije minute. Zatim je ušla Tatiana.