Phantom

01x13

10.1.1998.

Tatiana je napustila vrt i ostavila Petera i Nikolaja same. "Voliš ju, zar ne?" Peter je gledao Nikolaja koji je gledao za Tatianom. Nikolaj ga pogleda, a zatim spusti pogled. Mislio je kako su njegovi osjećaji skriveni, ali opet se našla osoba koja ih je otkrila. A to je bio ni manje ni više nego otac djevojke koja mu je nesvjesno ukrala srce. Osjećao se razotkrivenim, nije imao štit da se obrani.

"Da, volim je, više od života." Pogledao je Petera očekujući ljutnju i neodobravanje. Ali, dobio je odobravanje i sreću. Peter je vjerovao, kako uz silne muškarce s kojima je Tatiana bila, da je Nikolaj pravi za nju. Nije ju volio jer je njegova kćer, nije ju volio jer je bila ubojica i Fantom, nije ju volio zbog ljepote. Volio ju je zbog toga što je jedinstvena, što je svoja usprkos svemu. Jer, u njegovim očima bila je posebna.

"Sami smo na rođenju, sami smo tokom života i umiremo sami. Jedino uz pomoć ljubavi i prijateljstva možemo stvoriti iluziju, bar na trenutak, da nismo sami." Rekao je Peter.

"Ja sam radio mnoge greške u životu. Prvo sam imao kratku vezu s Vasilisom, mislio sam da ju volim, ali zapravo sam bio zaljubljen. Razlika između ljubavi i zaljubljivanja je ta što zaljubljenost prođe, kratak ugođaj zadovoljatva i slatke zabave. Ljubav ne prolazi, ma koliko prošlo, ma koliko povrijeđeni bili, ma koliko željeli da prođe. Ljubav ostaje u nama, sve do same smrti. Kako bi znao jesi li zaljubljen ili ju zaista voliš? Ako s njom sanjaš budućnost, djecu i dom, prava je. Ako svaki tvoj plan za budućnost uključuje nju, voliš je i ona je tvoja budućnost." Nikolaj ga je pažljivo slušao. Znao je da je u pravu.

"Ako voliš nekoga, reci mu to, jer srce može biti slomljeno i riječima koje se ne izgovore." Nikolaj ga pogleda. Peter mu je savjetovao da prizna svoje osjećaje njegovoj kćeri.

"Hvala, gospodine Volkov." Nikolaj mu se zahvali jer ga je saslušao. Peter mu se blago osmijehne te ga potapša po ramenu.

15.1.1998.

Tatiana je sjedila na blakonu svoje sobe. Plakala je. Po prvi puta u životu dopustila je sebi da zaplače. Sve te silne suze, koje je šest godina zadržavala u sebi, napokon su pronašle put van. Nikolaj je ušao u sobu, no Tatiane nije bilo. Pogledao je prema balkonu i tamo ju je ugledao. Srce mu se slomilo - plakala je.

Prišao joj je munjevitom brzinom te ju je zagrlio. Još jače je zaplakala. "Tat, hej, smiri se. Što nije uredu?" Pogledao ju je zabrinuto. Odmaknula se od njega, kao da se opekla. "Ja... zaljubila sam se u Tarasa, no nisam znala tko je. Dopustila sam sebi da se opet zaljubim. Uništila sam samu sebe i skoro mafiju." Grizla se iznutra. Krivnja i bol su je izjedale.

"Leptir ne može vidjeti svoja krila. Ali ostatak svijeta može. Ti si predivna. Čak i ako ti to ne vidiš, drugi vide." Nikolaj ju je češkao po leđima. Tatiana ga zagrli. "Tat, ja..." Duboko je udahnuo, prikupljao je snage. "Ti?" Pogleda ga namršteno. "Volim te. Ne bratski, već kao ženu. Volim te i ja... znam da..." Tu ga je Tatiana prekinula. "Ni riječi više." Brzo je ustala, te je istrčala iz sobe i kuće. Sjela je u audi a8, te je pobjegla.

Navala osjećaja u njoj ju je prepala. Boji se svojih osjećaja. Nije mogla podnijeti da se još jednom zaljubi i bude povrijeđna. Vozila je luđački kroz grad. Nije ni primjetila crni Prosche s druge strane. Srećom vozač crnog Proschea stigao je usporiti auto, tako da ne dođe do potpune katastrofe.

Auti su se prisilno zaustavili. Tatiana je izjurila van iz auta, baš kao i vozač Proschea. Ugledala je ni manje ni više nego Tarasa. Bijes ju je preuzeo. "Ti! Gubi se, makni se od mene!" Izderala se Tatiana. "Mel, smiri se. Zašto? Što se dogodilo?" Pravio se lud. Tatiana se sarkastično nasmije. Izvadi pištolj iz traperica i uperi ga u njega.

"Woah, Mel, spusti to. Odakle ti?" Tatiana se opet sarkastično nasmije. "Kako se još možeš pretvarati? Znam tko si, Taras. Ti si, jebeni idiot koji vodi jebene Mogolse. Ti si kreten koji se cijelo vrijeme poigravao mnome. Za tvoju informaciju, nije ti uspjelo. Pročitala sam te. Neću dopustiti da naudite Bloodsima." Bijesno ga je gledala. Taras ju je izbezumljeno gledao. "Tatiana Stasia Volkova?!" Bio je i više nego iznenađen.

Nije imala crnu kosu, već plavu. Zelene, a ne plave oči. Taras izvadi pištolj. "Oh, dakle izašla si iz mišje rupe." Tatiana se nije pomaknula ni centimetra.