Ne idi

7.2K 210 17
                                    

Orhan Tekin žurnim koracima pređe hodnik konaka i uđe u radnu sobu. Cepteo je od besa zbog poslednjeg telefonskog razgovora. Cena duvana je bila u padu i to je izazvalo dodatne troškove proizvodnje koji su rasli svaki dan. Ljutito tresnu vratima i priđe laptopu. Od svog posla najviše je mrzeo da se bavi brojkama, statistikama i računanjem. Nije sve bilo u novcu, imao ga je na pretek...dane i noći proveo je na poljima, vrhunski stručnjaci su radili na njegovim plantažama. Duvan koji je uzgajao je bio najbolji u Turskoj. Otvori poslednji izveštaj i zadubi se u brojke, neko kucnu na vrata. Nečujnim korakom uđe vremešna dama i pogleda ga nežno. Sede na stolicu i nakašlja se želeći da mu skrene pažnju. Pogleda je očima boje mastila, namršti se i povišenim tonom reče.

-Mama, nadam se da nećeš opet pokrenuti priču o ženidbi, veruj mi nije trenutak za to!

-Ovoga puta ne, došla sam te pitati kada putuješ za Istanbul? Hajra mora pripremiti hranu za radnike i želi znati kada si odlučio oglasiti kraj sezone. Sve je vezano za tvoj odlazak.

-U petak odlazim, vraćam se naredne nedelje. Imam gomilu sastanaka i neobavljenog posla, ovo me već iscrpljuje. Molim te ako vidiš Ajaza reci mu da dođe, nadam se da će ustati do podne. Izluđuje me svojim opuštenim stavom i trčanjem za svakom suknjom.

-U redu, idem ga probuditi.

Izašla je tiho kako je i ušla vrteći glavom. Nije vredelo, mnogo puta je govorila da se treba odmoriti i smanjiti obim posla. On nije znao za odmor. Takav mu je bio i otac, ogromna snaga i energija koja je pomerala i sam Kavkaz kada je trebalo.

Orhan pritisnu dugme za štampu, uključi se fotokopir i on ustade od stola. Priđe prozoru. Visok, krupan, grubih crta lica i prodornih očiju izazivao je strah. Mnogi su za njega govorili da je čovek bez osmeha. Isključiv i grub odavao je sliku osornog i neprijatnog čoveka. Svaka izgovorena rečenica je sekla kao brijač, na trivijalne priče nije gubio vreme. Nisu ga doticala tuđa mišljenja niti šuškanja o njegovom privatnom životu. Ljudima je bio intrigantan, njegova pojava je izazivala poštovanje zbog snage koja je izbijala iz svakog njegovog pokreta, izraza lica i pogleda. Retki su bili oni koji su dolazili u sukob sa njim, nisu imali nikakve šanse nositi se sa čovekom koji je bio spreman na sve. Neiscrpan izvor energije za njega je bio ovde, zemlji na kojoj je rođen. Istočna obala Crnog mora koja se završavala planinama deleći regiju od Anadolije. Surova, divlja i nepredvidiva a beskrajno lepa. Konak napravljen rukama vrhunskih majstora početkom prošlog veka uzdizao se kao tvrđava u nedrima planine. Bio je kulturna baština kraja i mnogi meštani su se hvalili lepotom građevine ponosni na svoj folklor i različitost. Razlika je bila čak u drugačijem govoru na ostali deo zemlje i samom narodu. Zvali su ih brđani, ljudi naučeni da žive teškim životom...kršni i visoki, zatvoreni i nepristupačni za ostali svet. Delili su se po plemenskim zajednicama koje su sarađivale međusobno jer kodeks časti je bio na prvom mestu. Za mnoge bi ovde život bio nemoguć i sigurno poslednje mesto na svetu na kome bi ostali. On je bio deo ove divljine i čuvar tradicije, od njega su zavisile stotine ljudi. On je bio njihov gospodar, njihov otac, brat i prijatelj. Javi se poruka na telefonu...uze i pročita. Dobro je prošla berba čaja u Rizu, zadovoljan je količinom. Oseti nalet zadovoljstva, dobro je...na kraju uvek bude onako kako je hteo.

Vozila je polako uz obalu Crnog mora sa čudnim osećajem straha. Njegova boja je fasinirala izazivajući neprijatan osećaj nepoznatog i mistike. Letovala je po mnogim destinacijama gde su bile sve nijanse plave, kupala se u Atlantiku i Pacifiku ali nikada nije videla tamu vode kao ovde. Čula je par priči o imenu ovog mora. Jedni su govorili da je crno zbog dubine koja dostiže 2000m, drugi da je mnogo mornara stradalo u njemu usled jakih vetrova i bura jer nema ni jedno ostrvo gde bi pristali i sklonili se od nevremena. A treći da je od tamnog kamenja koje je dovlačeno da bi se pravile plaže. Poznato je da na Turskoj obali Crnog mora gotovo i nema letovališta. Sav turizam se odvija na jugu zemlje. Zaustavi svoj metalik sivi bmw na odmorištu i izađe na stenu gledajući u uzburkane talase. Neverovatan osećaj moći u snazi vode koja je udarala u obalu stvarajući snežnu belinu pene gubeći se ponovo u dubinama. Prizor je bio veličanstven, i što je više gledala sve više je nalazila lepote u ogromnom prostoru nemirne tame, divlje i neukrotive vode. Vetar je vukao kišu preko plavog horizonta upozoravajući na letnju oluju. Jedva se odvoji od obale i nastavi vožnju. Skoro se vratila iz Indije i još uvek je bila pod utiskom. Posao za duvansku industriju omogućio je da poseti mnoga mesta i vidi delove sveta na koje retko ko ima priliku da ode. Volela je svoje zanimanje i nije ga radila zbog novca. Mogla je uživati na trosedu u salonu listajući časopise i ići u kupovine kada joj se prohte. Jakut Kamara njen otac zgrnuo je bogatstvo u Nemačkoj. Ona je druga generacija rođena u toj zemlji. Vremenom su mnogo poprimili od zapadnjačkog načina života i osećali se kao stranci kada bi dolazili u Istanbul kod rođaka za vreme godišnjih odmora. Hana je završila visoke škole, govorila je tri jezika i uporna bežala od kuće. Za svoju majku nikada nije bila dovoljno dobra, uvek je mogla više i bolje. Teška žena sa još težom ambicijom, dominantna i zahtevna ubijala je svojom energijom. Ponekada joj se čininilo da ju je stvorila samo da bi na njoj vežbala moć i iživljavala se svojim egoizmom. Godinama je živela u strahu koji je doneo kao posledicu nesigurnost i povlačenje u sebe. Bombardovana tezama o bogatoj udaji, besomučnim navodadžisanjem jednog dana je dovelo do kraha, spakovala se i otišla kod prijateljice u Ameriku. To su bili najlepši dani mira. Otac je vratio kući i posle završenih studija zaposlio. Pritisak je popustio ali je i dalje kraljica majka vodila glavnu reč. Hana je po njenom trebala što bolje unovčiti lepotu i zagarantovati mesto u odabranima. Pojma nije imala a i da jeste ne bi je bila briga, njena ćerka je volela sasvim običnog mladića. Hana otvori prozor i skloni pramen smeđe kose sa lica, zaškilji očima na popodnevno sunce i sakri tamu pogleda iza naočara. Mnogi su hvalili njenu lepotu, poredili je sa porcelanskim figurama i damama sa renesansnih slika. Njen ten i ovalno lice sa čulnim usnama privlačilo je poglede. Krupne oči ispod dugih treavica i izvijenih obrva skrivale su strast, ogromnu želju za životom i srce željno ljubavi. Skladno građena raskošnih oblina bila je oličenje žensvenosti. Ifet je bio lud za njom, sve manje je imao strpljenja. Uvek je bežala ne dozvolivši da je strast ponese. Plašila se ako mu pripadne da će isto proći kao i sa majkom. Naučila je da je sloboda i unutarnji mir osnovna filozofija života, ljubav je bila prirodna i normalna stvar a ne kalkulacija i razmena materijalnih dobara. Njena osećanja prema Ifetu su se zasnivala na simpatijama i nežnosti, dugo su bili zajedno i neosetno je postao njena navika. Svaki odlazak na putovanje je bio osveženje za njihovu vezu, tako je bar mislila. Najviše je radovalo jer je razumeo i shvatao da mora imati određeno vreme za sebe i mesto gde će puniti baterije. Stigla je do malog mesta i zaustavila auto pitajući za konak Tekinovih. Namršteni prodavac joj objasni zagledajući njenu figuru u tankoj letnjoj haljini. Zalutala gradska devojka, oskudno obučena i ne pokrivena bila je nevolja u najavi. Ovde su se znala pravila što se ženske čeljadi tiče, zatvoren svet koji se držao istih pravila vekovima. Moral je bio usko vezivan za sve članove zajednica bez obzira na starosnu dob i pol, svako kršenje tog nepisanog zakona, bilo je kažnjavano. Hana ga sa interesovanjem pogleda i shvati da je zaboravila ogrnuti maramom kosu i ramena. Mislila je malo turističko mestašce gde su navikli na „slobodnije" turiste. Uspon je trajao nekih dva kilometra sa izvanrednim pogledom. Čudna planina, sa jedne strane gusta šuma a sa druge pustinja. Ugleda impozantnu građevinu koja je podseti na neke manastire koje je viđala po belom svetu. Činilo joj se da će je monasi dočekati u ovoj pustinji. Opasana zidinama slala je samo jednu poruku... izolovanost. Dobila je par informacija o gazdi kod kojeg će provesti neko vreme, Orhan Tekin muškarac u kasnim dvadesetim, biznismen, obrazovan u Americi vrlo ambiciozan i profesionalan. Njegova porodica je u samom vrhu proizvodnje duvana poslednjih trideset godina. Kako god dopalo joj se, još jedan izazov i novo iskustvo. Otvori se ogromna kapija i ako ništa nije uradila, pogleda na zidine i uoči kamere. Polako uđe u dvorište i ostade bez daha. Uređeno travnjacima sa najlepšim ružičnjakom ikada...malim drvenim vilajetima u puzavicama, fontane i bazen smešteni na veštačkim kaskadama. Raj na zemlji. Priđe joj momak iz obezbeđenja i pozva nekog motorolom. Klimnu joj glavom da pođe za njim ni jednog trenutka je nepogledavši u oči. Imala je osećaj da se stidi njenih nagih ruku i visokih potpetica. Uveo je u prostran hodnik i rekao da sačeka. Unutrašnjost kuće je bila kao da se sedamdeset godina vratila u prošlost, misrisalo je na bosiljak i mentu. Krenu polako sa razgledanjem držeći u rukama fascikle...ornamenti u duborezu su bili zapanjujući. Hana se iskreno divila u sebi, na ovo nije računala. Uhvati je uzbuđenje i opet se vrati čudan osećaj straha, delovalo je sve pitomo na izgled a ispod površine je bila mistika i tajnovitost, nešto što je tek trebala otkriti i jako je privlačilo. Oseti hladnoću i dašak vetra je pomilova po licu, okrete se i ukopa u mestu. Visok tamnokos muškarac posmatrao je podozrivo. Pojma nije imala koliko je dugo u sobi, njegova pojava je okameni. Ovde nije dobrodošla. Njegove oči hladne i nedokučive podsetiše je na talase Crnog mora. Ovaj čovek je odavao utisak tiranina i arogancije. Tamnoput od Sunca sa bradom i stisnutim usnama još više je izazvao strah, skoro nije srela muškarca ovako krupnog i snažnog. Morala je podići glavu da bi ga pogledala u oči mada u ovom trenutku i nije imala želju da učini to.

Orhan oseti nalet divljeg besa kada ugleda polugolu devojku u svom konaku. Gledajući na kameri kako izlazi iz auta zvao je svoju sekretaricu da pita ko je cura? On je očekivao muškarca koji će obaviti posao vezano za sušenje duvana novom tehnologijom. Poslali su mu ženu??? Jedva se suzdržavao da je ne izbaci iz kuće, žensko samo može doneti nevolje posebno kada imaš brata zavodnika željnog provoda. Najmanje mu je trebalo da ceo godišnji trud propadne zbog ljubavisanja i nemara. Mirnim glasom punim naboja progovori.

-Dobar dan gospođice....?

-Dobar dan i Vama, ja sam Hana...dipl tehnolog.

-Hana...mhmm, i još? – aludira na prezime.

-Kamara...Hana Kamara. – drhtavim glasom progovori, oseti poznatu teskobu. Nije podnosila sujetne ljude a još manje one koji donose sud na brzinu. To je najviše mrzela kod majke.

-Orhan Tekin – promuklim glasom izgovori netremice je posmatrajući.

Hana napravi korak i priđe pružajući ruku. Nije se pomerio, držao je ruke na leđima sa stavom despota. Odmeri je i podiže obrvu uz reči.

-Ne rukujemo se sa ženama jer one su za nas majke, sestre i supruge. Sa ženama delimo krevet uživajući u njihovim čarima, stvaramo decu i u njihovom naručju umiremo. One nikada ne mogu biti poslovni partneri niti prijatelji. One su te koje su stvorene da čuvaju porodicu i vode brigu o mužu i deci, svakog trenutka zajedničkog života.

Pogleda ga ispod spuštenih trepavica i skupi hrabrost za odgovor, mekim glasom izusti.

-Žao mi je što ste razočarani, trenutno nemate izbor...dobili ste mene. A ja sam od žena koje uživaju u poslu.

Ne idiWhere stories live. Discover now