Ne idi 7.deo

2.9K 182 6
                                    

Vozač je čekao ispred ulaza da je preveze do hala. Izašla je noseći torbu sa aparatom potrebnim za fino određivanje vlažnosti duvana. Sela je na zadnje sedište i zatvorila oči. Jutro je bilo kišno, sitna i dosadna izazivala je neku melanholiju uvlačeći se u kosti. Oblaci su plovili planinom stvarajući gustu maglu. Neprijatan osećaj kao kod sumornih jesenjih dana. Imali su prećutan dogovor da ostanu u svom svetu, nepoznati za druge kao par plašeći se svega a najviše sebe. On sluđen emocijama prema Hani u strahu da ona nikada neće shvatiti jačinu njegovih osećanja a ona da ima repove prošlosti zbog kojih se nikada do kraja opustiti u odnosu sa nekom ženom. U konaku niko nije mogao predpostaviti da se nešto dešava sa njima, dobro su glumili poslovnu hladnoću i izbegavali se strahujući da ne budu otkriveni. U retkim trenutcima kada ih niko nije mogao videti u očima im je blistala strast. Živela je od slučajnih dodira i pogleda ne sanjajući koliko se borio sam sa sobom da je ne dohvati i odnose u svoje odaje nikada je ne puštajući od sebe. Osećao je svakim delom tela...ni jedan pokret nije ostao da ga nije registrovao. Kao zver spremna da kidiše na plen ako oseti beg. Posle Istanbulca bio je na iglama, držala ga je ljubomora istom snagom duboko žaleći što ga nije propustio kroz šake. Rekla je da je raskinula sa njim te večeri i da su zapravo bili kao prijatelji. Orhan nikada nije verovao u muško – ženska prijateljstva. I tu je priči bio kraj. Mučila ga je njena mladost i njegova priroda...njih dvoje su bili dva sveta. Ona je osećala njegovu unutrašnju borbu i sve više ga volela. Izgubila je glavu za čovekom kojeg ni u najluđim mislima nije mogla zamisliti. Ćutljivog, arogantnog i opasno muževnog. Sama njegova blizina je bila dovoljna da oseti jezu niz leđa. Dovodio je do ludila svojom hladnoćom, njegova kontrola je držala kilometrima daleko od njega. Slamao je svojom mirnoćom sa licem od kamena a onda u trenutku kada najmanje očekuje bljesak žudnje u pogledu je ostavi bez daha. Jedino je mogla odahnuti na poslu...tamo je nalazila mir skoncenrisana na rad i kolege. Često je želela ostati duže samo da se ne vraća u konak mučeći sebe njim.

-Hana, nas troje smo pričali da bi mogli sa nama do gradske gostione na čaj posle posla. Ja bih vas mogao vratiti u konak. Sigurno bi vam prijala promena a usput da vidite i naše malo mesto. – Cazim joj se obrati za vreme pauze.

-Bilo bi mi zadovoljstvo, volela bih malo proći ovim krajem jer retko izlazim.

-Idemo odmah danas, devojke će se obradovati.

Sačekala je da uđe u kancelariju, izvadi telefon i napisa mu poruku da će biti sa kolegama posle posla. Do kraja radnog vremena nije dobila odgovor. Sigurno je bio u gužvi pa nije stigao da otpiše. Autobus se zaustavio u malom mestu u podnožju planine. Videlo se da tu živi običan svet. Živopisne drvene kuće sa uskim ulicama i zidinama krile su se od pogleda radoznalaca. Po prašnjavim sokacima igrala su se deca. Živalj je radio mahom nadničarski posao kod velikih gazda. Bilo je zanatlija, apoteka, gostiona i mala ambulanta pored škola sa manjom bibliotekom. Seli su na malu terasu koja je gledala na manji trg, srce mesta. Stolu priđe stariji čovek i klimnu glavom kada mu Cazim naruči čaj...započeli su opušten razgovor. Opustila se znatiželjno gledajući prolaznike diveći se nošnji žena smešeći se slatkoj deci koja su je zanimanjem zagledala. Opojan miris čaja dražio joj je nosnice, njegova aroma širila se prostorom stvarajući utisak bliskosti i povezanosti sa okolinom. Pažnju joj privuče metež na početku ulice... ugleda par konjanika kako ulaze u mesto naoružani puškama. Sa maramama oko glave, prekrivenog lica i gunjevima na leđima delovali su zastrašujuće. Narod im se sklanjao jer nisu zastajkivali, posmatrali su sve što se micalo na trgu. Hana oseti neki pritajen strah, i zbunjeno upita Cazima ko su ljudi na konjima. Bili su obezbeđenje jednog od najbogatijih ljudi na planini...Ahmet Dolinaj je bio najveći gazda, hektari pod lešnicima, hiljade grla stoke i plantaže čaja. Jedan od trojice je bio njegov sin, Sadik. Lagano su se približavali kafani, dvojica podigoše puške držeći ih u vazduhu, Hana se naježi. Sagla je glavu ne želeći da im privlači pažnju, uze čaj i otpi gutljaj...kraičkom oka primeti da se jedan zaustavio ispred njihovog stola. Skoro odskoči sa stolice kada začu dubok promukao glas koji reče.

Ne idiWhere stories live. Discover now