Svjetlost života

ponovo

da se ponovo
probudim ranije
kako bih te gledala
dok ustaješ iz kreveta,
sklonjaš kaktus sa prozora
te pališ cigaretu i
smiještaš se uz prozor
kako bi
gledao izlazak Sunca,
a ja
promatram tebe, jer
nije jedan izlazak, a ni
zalazak Sunca
ne mogu se uporediti
sa tobom,
sa tvojom
toplotom,
ljepotom
i svjetlošću kojom zračiš
i da te promatram tako,
poluotvorenih očiju
sve dok me ne primjetiš
i poljubiš u čelo,
te namjestiš muziku
za dobro jutro
i počneš da plešeš lagano
vukući i mene za sobom

ili da me jednostavno
probudi miris
svježeg kruha,
kojeg si kupio u obližnjoj
pekari,
istoj onoj u kojoj
smo se i upoznali,
a ja se svaki put
nasmijem jer
mi sjećanja naviru,

da mi ponovo
ostavljaš poruke
i sitna pisma gdje god
stigneš i na dnu
svakog napišeš
"zaista jesi božica, Atena"

da ponovo pokušavaš
crtati svoja djela
iz jedne linije, ne
dopuštajući mi da ih
osmotrim sve dok ne završiš
i da ih ponovo lijepiš
na zidove našeg stana,

da ponovo radimo
bilo što,
pjevamo jedno drugome,
plešemo iza ponoći,
pričamo do zore,
ljubimo kao da sutra ne postoji,
čitamo poeziju
u ranim satima
ili da jednostavno ležimo
jedno kraj drugog u tišini,

bilo što,
samo da si ponovo tu.

(nešto novo, ali ne posebno drugačije od mene)