Svjetlost života

zašto si otišao

danas se prisjećam
svega onog što smo bili
i nemoguće je da me nisi
volio,
barem malo,
barem trun,
barem zrno,

naprosto je nemoguće,
jer kada
vratim slike
unazad,
kada sve na sekund
utihne,
sjetim
se trenutaka kada si
me gledao
kao da
sam sve ono što
si trebao,
što si godinama čekao,

nemoguće je
da me nisi volio,
jer kupovao si mi
ploče svih
kompozitora
koje sam ti ikad sa
ljubavlju spomenula,
pa si plesao
sa mnom
uz lagani rock,
na kraju
me svaki put
poljubivši,

nemoguće,
jer
danima si dolazio
u pekaru
u kojoj sam donedavno radila,
stajući posljedni u red,
kako bi mogao
sa mnom razgovarati
kada svi odu,
uvijek mi na kraju svakog
razgovora govoreći
kako postoji
šansa da sam baš
ja tvoja srodna duša,

nemoguće da me nisi volio,
jer svaki dan
bi me čekao topao kruh
zajedno sa čajem od kamolice,
jednostavno
znao si da mi je
to za doručak najdraže,

i sjedili
bismo tako
na terasi zajedno
lagano pijući
čaj sve dok
Sunce ne bi prešlo
na polovinu neba,
a onda
bismo izašli na ulice
našeg ili
nekog posve novog grada,

nemoguće
da me nisi volio,
jer jednom
si mi to i rekao
tiho, bojeći
se da
ja ne vežem
isti osjećaj za tebe,

ali ne brini mili,
oduvijek sam te voljela
i vjerovatno ću te voljeti
dovijeka,

ali mili,
zašto si otišao
ako si me volio?