Svjetlost života

muzika

Moje tijelo
bilo je klavir
za tvoje prste,
a moji dlanovi
listovi
na kojima si
pisao poeziju
u kasne sate,
ne očekujući
da ću ti
jednog dana
pisati,
na dlanovima
ne noseći ništa
sem tuge.
Dok tonem
u noći
nepoznate,
sviram za
klavirom starim,
jer nema tebe,
da samo jednim dodirom
stvaraš stihove nezaboravne
i nadam se
da ćeš mi doći
sa prvim
izlaskom sunca,
ali ne dolaziš,
pa noći
postaju sve duže,
a muzika odzvanja nad
ulicama poput zvona crkvenoga.
I nakon
što zvuk postane tiši,
tako i ti polako
toneš u duše tuđe,
a moje srce postaje
muzika i ništa više.
Muzika koju ćeš
da osjetiš u svako doba,
zbog koje ćeš da plačeš
i od tuge i od sreće,
muzika koja će da ti odzvanja
u ušima,
kao što su tvoje riječi
u mojim godinama.
A ja
zaboravljam
sve ono što sam
voljela dok
ostaje slika prazna,
tek onako da
tvoj lik
nikad ne iščezne
iz sjećanja
davno u kofer spakovana.