Svjetlost života

u proljeće

otišao si prošlog
proljeća,
baš kad su mirisale
trešnje,
baš kada
se sok breskve
lijepio za moje usne,
kada su mi oči
od ljubavi
vrištale kao nikad prije
i kad mi je srce
gorjelo,
od silne toplote

otišao si
dok su nebo
šarale razne boje,
dok je Sunce
žarilo tvoje
tjeme,
a povjetarac mrsio
kose,

otišao si bez valjanog
razloga
u potrazi
za svijetom,
iako si
rekao da sam ja
vrijednija
i veća od svijeta,
da sam ja tvoj
svijet
i da ti drugi
potreban nije,

maj je
bio naš posljednji
mjesec,
u maju si otišao
i postao dalek
i stran,

znala sam
da nećeš
zauvijek ostati,
ali tako sam se
olako prepustila
osjećajima,
nadajući se
da je ljubav
ipak dovoljna
da neko
ostane, proživi još malo
kraj tebe,

sve dok mi ti
nisi rekao
da je ponekad
baš ljubav 
razlog nečijeg odlaska,

otišao si,
ostavljajući me baš onda
kad je trebalo
biti najljepše,
otišao si,
spakovaši
čak i proljeće
u svoje kofere,
otišao si
bez ijedne riječi
koja bi mogla biti nada
tvome povrataku,

i jedino,
što mi je ostalo od tebe
bila su sva stara pisma
i jedno novo,
na čijem je dnu ipak pisalo
"zaista jesi božica, Atena".