01.08.2018.
"Ante" dozovem ga dok smo sjedili ispred kuće na vrtnoj ljuljački. Sunce je polako zalazilo tako da se već moglo sjediti vani.
"Hm?" Zamišljeno je promrmljao dok je naslonjen sjedio na ljuljački.
"Moram ti nešto reć,ali molim te,nemoj se ljutiti." Bojažljivo kažem. Stvarno nisam imala pojma kako ću mu ovo reći uopće
"Prvo me saslušaj pa onda reci što imaš"
"Ajde reci" nasmijao se bezbrižno,nije uopće imao pojma što ću mu sada reći. I znam da će poludjet,ali tko ne bi?
"Kako je prošlo već skoro mjesec dana otkako si slijep i ne znamo što će biti s tvojim vidom" bojažljivo počnem gledajući cijelo vrijeme u njega. Nije još reagirao nikako što je bilo dobro,samo je sjedio i slušao.
"Razgovarala sam i s tvojim doktorom i on se u potpunosti slaže da bi bilo dobro za tebe da počneš učiti te neke stvari za slijepe osobe,da počnemo sa učenjem slova" tiho sam završila i u potpunosti očekivala njegovu ovakvu reakciju kakvu sam i dobila
"Neću" ustao je bijesno uzimajući svoj štap. "Neću učiti jer meni to ne treba,Kristina,neću zauvijek biti slijep" bijesno a i pomalo tužno je govorio,dok se i meni srce lomilo gledajući ga ovakvog. Tek me sad u potpunosti njegova situacija pogađala. Nije lako općenito ostati slijep a pogotovo nije lako nekome tko je ispred sebe imao karijeru profesionalnog nogometaša,a sad je to propalo u vodu.
"Smiri se,molim te" tiho sam mu rekla uzimajući ga za ruku
"Ne želim više bit slijep,ne mogu ovako provesti cijeli život." Trznuo je svojom rukom i tako prekinuo kontakt sa mnom dok je i dalje je bio bijesan i u potpunosti sam ga razumjela
"Ante" tiho sam rekla te sam stala ispred njega,svoje dlanove sam položila s obe strane njegovog lica
"Molim te,nemoj se ljutiti,znam da ti je teško" pokušavala sam ga smiriti i znam da je teško uopće razgovarati o tome ali nisam imala drugog izbora
"Ne želim uopće" krenuo je skloniti moje ruke s njegovog lica ali ja mu nisam dozvolila
"Poslušaj me,molim te." I ja i on duboko uzdahnemo i kada sam shvatila da će me poslušati počela sam sa pričom
"Ovako ćemo,učit ćeš ta slova i nitko ne kaže da ćeš ih koristit tijekom cijelog života ali isto tako ja ne mogu reći da ti neće trebati. Ništa nećeš izgubiti ako naučiš,možeš samo dobiti" smirenim glasom sam govorila i nadala sam se da će se barem malo smiriti iako bi ja na njegovom mjestu vjerojatno bila ljuta na cijeli svijet
Ante
Sva ljutnja koju sam osjećao prema sebi što sam ostao slijep,prema Kristini što je otvorila temu sa učenjem tih glupih slova,prema cijelom svijetu iako mi nitko nije bio kriv za ovo što se dogodilo.
Sva ta ljutnja nestala je kada je ona svojim nježnim dlanovima uhvatila moje lice.
"Molim te Ante" doslovno je prošaputala dok su i dalje njezine ruke bile na mojim obrazima. Glas joj je bio tužan i molećljiv.
Nisam više bio bijesan,zbog same pomisli da ona stoji ispred mene.
Ni sam me znam što je u toj djevojci.
Kao da je neki magnet a ja sam komad metala i ne mogu se odvojiti od nje.
Ima nešto u njoj,nešto što je teško opisati.
"U redu" jedva sam nekako izrekao. Nisam ju mogao odbiti jer ne bi mogao podnijeti da bude tužna.
Što se to događa sa mnom?
Nikad nisam ovoliko osjećaja imao prema nekome a pogotovo prema djevojci.
Nikad nisam ni imao problema s tim jer svaku koju sam želio i dobio sam ju. Odmah. I nisam se trebao oko toga brinuti.
No ovaj put je bilo nešto drugačije.
Poljubili smo se dva puta i oba puta je ona ta koja je prekinula taj poljubac,i oba puta je ona bila ta koja je rekla da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo.
Je li moguće da sam se zaljubio? I to ni manje ni više nego u djevojku koja ne osjeća to isto prema meni?
(...)
Kristina
Sjeli smo za stol te sam ja donijela Brailleovu abecedu.
"Ovako,danas ćeš pokušat s prvih 10-ak slova,može?" rekla sam Anti dok sam sjedala pored njega a on je, za divno čudo,prihvatio moj prijedlog
"Može" rekao je te zastao sekundu "Kak ouopće trebam?" Zbunjeno je upitao na što se meni maleni osmijeh iskrao sa usana.
Nevjerojatno je koliko on može promjeniti raspoloženja u jednom danu,a još nevjerojatnije ke bilo što se nije više opirao.
"Ovako" stavila sam karton, na kojem je bila abeceda, ispred njega "Daj mi ruku" uzela sam njegovu ruku u svoju te mu sklopila šaku ostavljajući samo kažiprst ispružen. Svako malo bi pogledavala u njega,nisam mogla uočiti ništa na njegovom licu,ni tugu,ni sreću ni bilo što drugo dok sam ja vjerojatno izgledala kao zaljubljena klinka jer sam cijelo vrijeme blenula u njega.
Moja prednost je to što on nije mogao vidjeti koliko ga promatram.
Nakon što se on blago nakašljao shvatila sam da ništa ne radim,već samo sa svojim rukama držim njegove ruke, trznula sam se te njegovu ruku stavila na jednu točkicu koja je predstavljala slovo A
"Slovo A" rekla sam dok sam gledala u njega cijelo vrijeme.
Ovo je postalo nepodnošljivo za mene.
"Ok,shvatio" kratko je rekao te pomaknuo prst u desno te došao do dvije točkice koje su predstavljale slovo B
"Pretpostavljam da je ovo B,jesam u pravu?" Dignuo je malo glavu dok me pitao. Bio je skroz skoncentriran na ono što radi.
"U pravu si" razdragano sam mu rekla te se nadala da on to nije shvatio.
"Znaš li da sam radi tebe i pristao na ovo?" Odjednom je rekao dok sam ja već u svojoj glavi prežibljavala i srčani i moždani zajedno.
"Z-zbog mene" pročistila sam grlo
"Nemaš pojma koliko mi značiš,vjerojatno ni sam nemam pojma" rekao je dok sam ja pokušavala ne umrijeti na ovoj stolici pored njega.
"I nemaš pojma koliko te želim poljubiti"
A/N evo još jednog,nadam se da vam se sviđa i votajte,komentirajte ako hoćete.
Ne morate ako nećete 😂
Voli vas Ana❤
ВЫ ЧИТАЕТЕ
Blind《Ante Rebić》
FanfictionSvaki događaj u životu ima svoje značenje,sve što ti se dogodi je s razlogom. Ostaneš slijep ali zapravo tek tada progledaš i shvatiš da ti je prije toga život bio lažan. Tvoja duša je progledala,iako oči ne vide.
