Mrzim vodu,more i sve što ima veze s morem.
"Ne mogu vjerovati na što ste me nagovorili" mrmljala sam dok sam otključavala vrata od kuće jer sam htjela što prije ući u kuću.
Bili smo ni manje ni više nego na plaži a svi znate kako ja mrzim plažu.
I vodu,i more. A pogotovo to sve skupa mrzim kada u paketu s tim dobijem Antu,Mijata koji su koliko toliko okej,Luku koji se još može podnijeti i Filipa momka koji se ne gasi već tjedan dana otkako su ovdje.
On punih tjedan dana nije ušutio.
"Pa šta ti fali,malo si pocrnila" odmah se Filip ubaci dok ostali šute.
O ovome ja pričam.
"Nisam pocrnila,izgorila sam" pogledam prema njemu. Da,iako je kraj rujna ja sam izgorila. Vani je sunce stvarno jako a plus tome je moja koža osjetljiva.
"Ne kaže se izgorila,nego poludila" Filip je stao ispred mene kada sam krenula ući u kuhinju.
Ova trojica su se već smijali njegovoj glupoj fori a ja sam idalje gledala u njega kao da baš i nije normalan. Nije ni daleko od toga.
"Filipe,molim te,skloni se s tih vrata već me pomalo živciraš" smireno mu kažem a on se ne pomakne ni centimetar.
Riješit ćemo ovo drugačije.
Zaletim se te ga gurnem u stranu a on me zbunjeno gleda "šta ti je ženo,šta me guraš?"
"Eto tako" ušla sam u kuhinju a za mnom su ušli i njih četvorica Filip je kao i prethodnih tjedan dana,odmah otvarao ormarić gdje su slatkiši a Ante se derao na njega da mu ostavi sve to jer je njegovo. Luka i Mijat bi sjedili i jedini bi se ponašali normalno. A ja bi uvijek završila naživcirana od strane Filipa da bi me na kraju Ante odvlačio od ideje da ga ubijem.
Baš zanimljivih tjedan dana,zar ne?
"Znaš šta Kristina?" Filip je sjeo nasuprot mene za stol u kuhinji dok sam ja blijedo gledala u njega. Ante i Mijat su sjedili pored mene a Luka je pored Filipa.
"Šta?" Nezainteresirano sam ga pitala jer znam da će počet sa svojim nebulozama.
"Sigurno ćemo ti faliti sutra kada odemo"
"Kako da ne. Ti ćeš mi falit najviše" preokrenula sam očima
"Heej,vidio sam da prevrćeš očima. Nećeš više bit Kristina i 4 nogometaša" svi smo sada zbunjeno gledali u njega,osim Ante koji je bio zbunjen ali ga naravno nije mogao gledati.
"Kakva Kristina i 4 nogometaša?" Suzdržavala sam se da ne prasnem u smijeh. Njegove legendarne izjave sam trebala zapisivat sebi da se mogu smijat kad god to pročitam.
"Pa kao Snjeguljica i 7 patuljaka" pogledao me kao da je to najlogičnija stvar koju je rekao
"Bože,daj mi snage da ga ne udavim" pogledala sam prema stropu te sam tiho promrmljala sebi u bradu.
"Filipe,imaš li dugme da te izgasimo?" Ante se ubacio u razgovor te je mene uštipnuo za ruku i tiho mi prošaputao: "ne nerviraj se srećo"
Automatski mi je izvukao osmijeh na lice jer svaki njegov pokušaj odvlačenja pažnje od Filipa je bio uspješan.
"Nemam" ovaj je pogledao po džepovima te je rekao kad je shvatio da ništa nije našao.
"Je li on ovakav uvijek?" Pogledala sam prvo prema Anti i Mijatu a zatim prema Luki
"Manje više" Mijat je rekao a ja sam se automatski prekrižila.
"Blago vama" ironično sam im dobacila te sam ustala kako bi bacila svo smeće od slatkiša koje su nabacali a i usput da sklonim svoju torbu koju sam nosila na plažu i koju sam ostavila na stol sa kojeg se jede. Kristina tu se ne ostavljaju stvari.
"Kakva je to knjiga?" Filip je znatiželjno pogledao prema meni dok sam ja na trenutak zastala sa stavljanjem knjige nazad u torbu iz koje je ispala.
"Vidiš,zelena" mahnula sam s njom na što se on namrštio
"Vidim da je zelena,ali koja je?" Upitao me
"Ako ti kažem,jesi siguran da ćeš znat?" Odgovorim mu pitanjem
"Pa možda hoću,ja baš volim čitat" mislim da on u svom životu nije gluplju rečenicu rekao jer su se ona trojica već valjala po stolu i udarala šakama od stol od smijeha
"Pa dobro što se vi sad smijete?" Zbunjeno je pogledao prema njima ali oni to nisu primjetili jer su se i dalje smijali.
"Paulo Coelho - Valkire" rekla sam,koliko toliko razgovjetno,od navale smijeha
"E pa vidiš,čitao sam neke njegove" rekao je a zatim smo se mi svi sada uozbiljili dok smo razmjenjivali zbunjene poglede. Naravno,osim Ante.
"Što si čitao?" Upitam ga a on zastane na sekundu kao da razmišlja. On je nešto pročitao a da nisu bila 'Tri medvjeda i gitara' u prvom osnovne?
Svi smo sada smrtno ozbiljno gledali u njega.
"Znam sjetio sam se" veselo je viknuo a mi smo svi znatiželjno čekali da čujemo njegov odgovor
"On piše one poruke na Jani" veselo je viknuo kao da je otkrio Ameriku a mi smo opet dobili nalet smijeha.
"Prijatelju,ajde ti ušuti malo,može?" Luka ga je moljećljivo pogledao. Sigurno je i in već ludio
(...)
"Čujemo se" Mijat je zagrlio zadnji Antu te su njih trojica izašla iz kuće a Ante i ja smo ih ispratili.
"Čudni" Filip se oglasio. Samo sam čekala kad će progovorit.
"Šta je?" Ante ga upita
"Ma ništa,fališ nam" rekao je a Ante se nasmijao. Možda je ovo prva rečenica koju je ovaj rekao a da nije bila glupa.
"Ajde više. Zakasnit ćemo radi tebe glupane" Luka ga je vukao od Ante te je usput vikao na njega
"Dobro,znam sam hodat" Filip ga je udario po ruci dok sam ja umirali od smijeha na ovaj prizor.
Oni su napokon ušli u taxi a ja sam odjednom osjetila neki mir. Nisam osjetila tišinu već tjedan dana.
"Kako vi izdržavate s ovim Filipom svakodnevno?" Upitam Antu dok sam ga držala za ruku te sam ga vodila u kuću
"Nikako" malo se nasmije te me jače stegne za ruku
"Napokon te mogu poljubiti a da mi oni nisu za vratom" Ante se nasmije te mi direktno kaže a moj iobrazi poprime crvenu boju. Sreća pa on to nije mogao vidjeti.
"Jesi siguran da možeš?" Upitala sam ga te sam stala ispred njega a on me još držao za ruku
"Više nego siguran" zaigrano mi je rekao te je povukao moju ruku prema sebi i usput povukavši i mene.
"Ja ne bi bila toliko sigurna na tvom mjestu" tiho sam rekla jer mi njegova blizina nije dozvoljavala da glasnije kažem.
"Bila bi" kaže mi kratko te svoje ruke premjesti na moje obraze i spusti svoju glavu te ostavi jedan od najljepših poljubaca koje mi je do sada uputio.
Nježan,a opet pun strasti.
A/N ostavite vote i komentar
Voli vas Ana ❤
ŞİMDİ OKUDUĞUN
Blind《Ante Rebić》
FanfictionSvaki događaj u životu ima svoje značenje,sve što ti se dogodi je s razlogom. Ostaneš slijep ali zapravo tek tada progledaš i shvatiš da ti je prije toga život bio lažan. Tvoja duša je progledala,iako oči ne vide.
