Disiecti membra poetae//zbirka

5. svibanjska

Mrzim proljetne dječake sa
Svojim nježnim očima:
Nikad ne ostanu; svibanj je
I zrak ulazi u moj nos i pluća
I obuzima me, ali ja još uvijek ne mogu disati.
Nijedno drugo godišnje doba
Ne tjera da se dušim i opet sam zahvalna.

Moj ljubavnik dodiruje moje obraze
Svojim hladnim prstima precrtava
Oblik moje čeljusti.
Kazuje: Sa ovim prstima sam ubio Abela.
Ne gledam ga u oči; ne govorim ništa
Glumim da ne znam što misli
I da ga nisam čula.

I pita me: Što ćemo sada?
I odgovaram:

Jedino što poznajem je bijeg.

I pita me: Gdje ćemo, na brod u moru
Ili kolibu u šumi?

Pročitala sam svog Jonu i svoj Postanak
I radije bih naslonila glavu na prozor
I pustila ga da vozi čitavu noć
Dok svjetla gradova promiču pokraj nas.
Ali ono što mislim:

Mogu se utopiti i u jednom i u drugom.
Svakako smo izgubljen slučaj.

Idemo početi ispočetka:
Vjetar puše na određen način
I sunce zalazi na određen način;
Idem stajati među drvećima
Zajedno sa Judom Iškariotskim-
Sve što znam u ovakvim trenutcima:
Bol ponovnog počinjanja
Nakon završetka svih stvari.

Svibanj je, govorim,

nauči me ponovno disati.