Rođena sam sa žabama koje ispadaju iz mojih usta kada pričam. I krastačama.
Nekada je to bio problem.
Slušaj, ovo mi se dogodilo kada sam bila tvrdoglava poput magarca, sita roditeljskih očekivanja (čitaj: dosadili su mi sa svojim usranim govorima o tome tko trebam biti) i iz usta mog brata je ispadalo zlato.
Morala sam negdje skrenuti, jer nisam mogla biti on.
I tako, dobila sam žabe. Događa se.
"Priviknut ćeš se," rekla mi je vilinska kuma, "većina kletvi ima dobru stranu.
"Ipak, i većina blagoslova ima lošu.
I neke kletve te sadru dok ne ostaneš kost i tuga," rekla je nakon kraće pauze.
Mnogo sam vremena provela šuteći. Kupila sam si blok papira i kemijsku i pisala riječi. Nisam htjela ispustiti žabe usred autoceste, gdje bi ih zgazilo auto ili bi se isušile.
Sa krastačama je bilo lakše, one su čvršće.
Nakon nekog vremena, mogla sam znati je li riječ žaba ili je krastača.
Obaveza, kriza, mržnja su bile riječi krastače.
Ljubičasta, džez i leptir su bile male žabice koje bi sretno iskočile i otišle svojim putem.
Krastače iskaču kada pričam sarkastično ili kada nekoga ne volim.
Žabe ne razumiju sarkazam, one iskaču na ljubav.
Slušaj, prošlo je mnogo vremena otkad sam dobila ovaj dar.
I žabe su postale dio mog života.
I moju majku još uvijek odbijaju krastače koje iskaču kada pričam sa njom.
Moj ljubavnik se divi žabicama, a mom bratu su već odavno isušili zlato, dijamanti i rubini koji su izlazili kada bi progovarao.
Majka kaže da me nikada neće prihvatiti. Njega jest.
Možda u tome i je bit, njega je prihvatila i blagoslov je prestao.
Nikada neću saznati.
YOU ARE READING
Disiecti membra poetae//zbirka
Poetry;raskomadani pjesnik. poezija jedne sedamnaestogodišnjakinje.
