Sklapa oci. Duboko uzdahne pa skrene pogled na staru oronulu stolicu. To je stolica. Stolica i nista vise, ali na toj stolici sjedila je citavoga svoga zivota uspravno pomalo dostojanstveno kako je samo ona to znala. Podsjecala je na visoki jablan Ujeviceva remek djela i toga se nije sramila. Bila je to ona, visoka cela i vijornih kosa. Drugacija, posebna i nesretna... Prilazi stolici pazljivo i cini se kao da se koleba, a potom oprezno uzme papir na kojem je bila razasuta crvena tinta. Njezno prstima prolazi po papiru kao da se boji da ce ga svakim svojim pokretom ponovno unistiti. Citala je:
"Kako je tesko biti mlad, a biti star..."
Udahnula je bolno, a potom jos bolnije izdahnula. Podsjecale su je ove rijeci na nekoga njoj vrlo poznatog. Pogledala je opet u ogledalo. Napokon je shvatila. Jedna je od njih i uvijek ce to biti. Bilo je to njen dar, ali ujedno i njeno prokletstvo. Pognula je glavu. List je kliznuo iz njeznih krkih ruku i prizemljio se na hladno tlo prevrnuvsi se na drugu stranu. Pognute glava uspjela je da razazna sto pise blijedim slovima okruzenim crvenim mrljama. Pisalo je:
"Tko ce te spasiti mladosti ?"
