11. Usne tvoje

433 26 13
                                    

"Grad je velik, 
al’ za mene nema mjesta, 
skrivam srce ranjeno… "


Ante's P.O.V.

Dan za danom. Pet mjeseci. Ona i ja smo bili najsretniji. Moji su je obožavali, njen otac je mene obožavao. Sve je bilo savršeno.

Hodali smo gradom, natjeran sam ići u shopping s njom.

Držali smo se za ruke. Ona je bila kao malo dijete. Skakutala je oko mene, oki izloga, oko svih.

Što smo više skupa to sam više bio zaljubljen u nju. Ona je budila onaj čudan osjećaj u meni. Ni jedna nije kao ona.

"Što si ti tako zamišljen? Šutiš već dugo," rekla mi je te naslonila svoju glavu na moje rame. Stajala je na prstima da bi uopće dohvatila moje rame. Prebacio sam svoju ruku oko nje i privukao je bliže k sebi.

"Samo razmjšljam koliki sam sretnik što te imam," prislonio sam svoje usne na desnu stranu njezinog čela.

(...)

Spavali smo u njezinoj sobi. Ona je spavala na svojoj stranj kreveta, ja na svojoj.

"Ante," rekla je vrlo tiho, "Ante nije mi dobro." Vrlo tiho je pričala. Ja sam se brzinom munje ustao.

Upitao sam je što joj je, bolili ju što. Ona je pokazivala na trbuh ali nisam čuo ni jednu riječ od nje. Samo je kimnula glavom nekoliko puta.

Dao sam joj tablete, čaj i sve moguće ali bol nije prolazila. Suze su silazile niz njezino predivno lice. Ja sam odlučio nazvati svoju mamu jer je ona medicniska sestra.

"Što je bilo, Ante," upitala me mama. Bila je vrlo zabrinuta jer ju nikada ne zovem rano ujutro.

Ukratko sam joj objasnio što joj je, onda me je ošamarila pitanjem.

"Da nije možda trudna? Ali takvi bolovi u trudnoći nikada nisu dobri, vozi ju u bolnicu ako se bolovi ne smire," nakon tih riječi mobitel mi je skoro ispao iz ruke. Gledao sam Naomi kako se pati, samo sam ju promatrao. Nisam više znao što učiniti, odbijala je otići u bolnicu.

Zaspala je u bolovima, ja sam sjedio pored nje i čekao kada će ponovno bolovi početi.

Mamine riječi su mi odzvanjale. Što ako je ona stvarno trudna? Koristili smo zaštite, ali što ako nije moje? Sto i jedno pitanje u glavi.

Naomi je nastavila spavati, ja sam otišao skuhati nešto. Mama mi je nekoliko puta poslala poruke da vidi kako je Naomi. Bila je ljuta što Naomi samo nisam odveo u bolnicu ali nikada ne bih mogao ići protiv nje.

(...)

Naomi je sjedila za kuhinjskim šankom. Osjećala se bolje, naručili smo kinesku hranu i uživali u svakom trenutku.

Njezin je mobitel neprestano zvonio. Pravio sam da mi ne smeta ali da sam malo luđi uzeo bih taj mobitel i bacio ga kroz prozor.

Njezin mobitel je opet zazvonio, pogledao sam ju, ona je samo odložila mobitel sa strane.

"Zar se nećeš javiti," upitao sam je. Kimnula je glavom i izašla iz kuhinje. Samo sam duboko udahnuo i pokušao ne razmišljati o onom najgorem.

Nakon desetak minuta se vratila sa velikim smiješkom na licu. Smiješkao sam se ali kada me je ugledala njezin je smiješak nestao sa njezinog lica.

"Što nije u redu, Naomi," uhvatio sam je za ruku i čekao odgovor.

"Sve je u redu, Ante, ne brini se."

Ma k vragu, kako da se ne brinem? Mobitel ti zvoni 24/7, samo se smiješkaš i udaljili smo se.

"Lažeš, Naomi. Znam da lažeš," gledao sam kako se njezino raspoloženje mijenja.

"Ne lažem, prekini me okrivljavat za sve."

"Za sve? Oprosti, princezo, ali ja sam taj kojeg svi krive za sve. Nisam išao na predavanja zbog tebe. I to mi je hvala? Zar ozbiljno?"

"Ovo je tako..." prekinuo sam je.

"Tako krivo? Zar ćeš opet krivi naša slomljena srca? Zar ćeš opet mene odgurnuti od sebe pa mene kriviti za sve? To ti je u cilju je l' da," čekao sam nekakav odgovor od nje ali ga nisam dobio, "znao sam."

Ustao sam se i izašao iz kuhinje. Ponašali smo se kao djeca ali nije mi se dalo natezati s njom više.

Ali volim ju. Volim ju više od ičeg. Zatvorio sam se u sobu, ležao sam na krevetu i gledao u strop.

Čuo sam lupanje s drugog dijela stana. Ustao sam i otišao provijeriti što je bilo.

Naomi je imala kofer u rukama. Tresao sam se. Potrčao prema njoj. Zaustavljao je.

"Ljubavi, gdje ćeš? Molim te," držao sam je, ona me nije htjela ni pogledati.

"Nisam više tvoja ljubav," čuo sam kako mi se srca slama.

"Zašto odlaziš," držao sam je oko struka, ona me je udarala po prsima i pokušala se maknuti od mene, "Naomi, zaslužujem objašnjenje."

Kleknuo sam pred nju. Gledao sam je. Suze su klizile niz naša lica. Pogledala me je i pokušala me je zaobići.

"Ante, mladi smo, želim se zabavit. Imam 19 godina sljedeći tjedan, želim živjeti svoj život slobodna."

"Živjet ćemo ga zajedno. Ne odlazi molim te," klećao sam pred njom. Obgrlio je oko struka.

"Ne razumiješ, želim biti slobodna. Koliko te volim toliko ne volim što smo zajedno. Premladi smo, ne znamo što je ljubav."

Pustio sam je. Ni sam ne znam zašto.

"Zbogom, Ante."

Gledao sam je kako izlazi iz mog stana. Tako je isto izašla iz mog života.
Sjedio sam na podu, čekao da se vrati. Gledao sam u vrata. Kao pas kada čeka vlasnika. Takav sam i ja bio.

I tako je sve završilo. Nikada nisam bio zaljubljen i nikada nikog nisam voljeo kao nju.

Ona je moja prva ljubav.
Moja nikad završena knjiga.

Dani su prolazili. Ja sam nastavio sa svojim divljačkim životom. Naomi nikada neću prežaliti ali neću stajati i čekati ju. Definitivno neću.

Svaki vikend bi imao drugu i svaku koju poželim.

Moji roditelji ne znaju da smo nas dvoje završili. Nitko ne zna osim mojih prijatelja.

(...)












A/N

Mama Mia, here we go again.
Ah jos jedan shitty nastavak. Nije bilo nastavaka jer nemam inspiracije, jednostavno je sve isparilo iz mene.

Koliko me mrzite sada? Budite iskreni.

Pokušat ću izbacit nešto sutra ili u subotu. Ne obecajem. 🤪

Love, Laura. X

roommate || Ante Rebic Where stories live. Discover now