9. deo

2.5K 63 17
                                    

Jutro:

Probudili su me zraci sunca koji su kroz polu podignute roletne ulazili u sobu. Ustala sam, otišla da se istuširam i operem zube. Ne znam da li odmah da počnem sa pakovanjem, želim da mi sve bude spremno do večeras, al opet, ne želim da Dušan bilo šta posumnja. Pokupiću svoje stvari iz dnevne sobe i staviću ih na krevet.

-Dobro jutro Mašice.
Rekao je Marko čeprkajući po frižideru.

-Dobroo jutroo batoo.
Uzvratila sam mu dok sam kupila svoje stvari.

-Već se pakuješ.
Prošaputao je jedva čujno.

Klimnula sam glavom i otišla u sobu. Toliko sam srećna što idem. Napokon novi život, novi ljudi, šansa za novi početak. Marku ću reći da mi je let odložen za dva sata, koliko god da ga volim, ne želim da me prati, ne mogu da ga gledam kako pokušava da potisne suze koje počinju da mu klize niz obraze. Nikada nisam volela rastanke. Mnoštvo prolivenih suza, bez razloga, jer Bože moj, vraćamo se. Neki od nas ne odlaze zauvek. Koliko god volim da odem iz Beograda, uvek mu se rado vraćam, jer je to moj grad, grad u kom sam se rodila, odrasla, prvi put zaljubila.... Volim Beograd ma koliko život u njemu bio loš.

...

Prošla su tri sata, sve je spakovano, osim ručnog prtljaga, to mogu i večeras. Stavila sam kofer na mesto gde on obično stoji, ispod kreveta. Legla sam na da odmorim, i uzela telefon da pogledam koliko je sati i šta ima novo na instagramu. Opa, već je pola 3, mogla bih polako da krenem na Marakanu. Ustala sam, obukla garderobu koju sam odvojila za ručni prtljag kako bih mogla odmah da se presvučem kad stignem u Frankfurt.

-Idem ja na Marakanu. Vidimo se večeras.

-Važi Mašice, mislim da je i Dule tamo.

Prevrnula sam očima i polako krenula.
Išla sam peške jer sam želela što duže da budem sama. Iz nekog razloga sam razmišljala o mami, nije mi ni malo žao što sam otišla od nje, zaslužila je sve ovo, i dok je tata bio živ bila je ovakva. Nije zaslužila ni da znamo za nju, a kamoli da je nazivamo majkom. E pa Lidija, od danas više ne znam ko si ti.

...

Ušla sam na stadion i prvo što sam videla bio je Dušan koji sedi na istom mestu gde smo sedeli kad smo prvi mut bili ovde zajedno.

-Je l slobodno?

-Samo izvoli.
Osmehnuo se, napokon se osmehnuo. Napokon taj savršeni osmeh ispunjava njegovo lepo lice.

Sela sam pored njega i naslonila glavu na njegovo rame. Osetila sam kako me je rukom obgrlio oko vrata. Bože, zašto smo bili toliko glupi? Da mi sad kaže ostani, bez razmišljanja bih otkazala let, ali ne zna. Ne zna da odlazim, jednim delom i zbog njega.

-Kako ti je sa dečkom?

-Raskinuli smo pre nekoliko dana.
Iznenadjeno me je pogledao.

-Iskreno nije ni bio za tebe.

-Da nisi ti za mene?
Pogledali smo se u isto vreme. Nije mi odgovarao. Po ko zna koji put izgubila sam se u njegovom pogledu. Prebacio je pogled ka terenu, verovatno je krenuo da crveni, pa se okrenuo kako ja to ne bih videla.

-A ti, kako ti je sa onom tvojom?

-Ta kurvetina nije moja, i nismo zajedno. Pokajao sam se sto sam odveo u krevet taj komad plastike.

Prebacio je moje noge preko njegovih i zagrlio me. Ne želim da se ovaj trenutak završi. Ovo je tako nestvarno. Uzela sam telefon i namestila ga na režim aviona da nas neko ne bi prekinuo. I on je uradio isto. Izvukao je marker iz dzepa i krenuo da piše nešto na stolici ispred. Napisao je dobro poznatu rečenicu.
"Ti, ja i Marakana, dok Zvezda vodi protiv Partizana." A ispod se sitno napisao početna slova naših imena.
Više nisam toliko srećna što idem. Šta ako sam pronašla svoju sreću u Beogradu? Moram da odem, moram da rešim sa sobom šta ja zapravo želim od života. Uzela sam marker i razmišljala šta da napišem.
"Aj me poljubiš na Marakani, onako kao slučajno, jebiga, desilo se."
Vratila sam mu marker i ustala da protegnem kičmu.

Ta lepota je krila tajnuWhere stories live. Discover now