Neposredna blizina

7.dio

Odjednom sam osjetila nečiju ruku na svom desnom ramenu, a kad sam se okrenula vidjela sam Vlada. Nisam znala zbog čega je došao, ali bilo mi je drago vidjeti barem jedno, ajmo to tako reći, prijateljsko lice. Nakon toga on mi se obratio.

"Ajmo se maknut odavdje." htjela sam kimnuti glavom, ali moje tijelo me nije slušalo. Pomogao mi je da ustanem sa klupe te smo se nekako uspjeli probiti kroz masu ljudi koja se okupila. Sada ih je bilo i više nego prije jer oni koji su vidjeli gužvu došli su vidjeti što se događa.

Vlad me odveo unutar zgrade fakulteta i pitao je jednu od čistačica ima li gdje kakva prazna prostorija i pokazao na mene koja sam i dalje izgledala vrlo uplašeno i naslanjala sam se na njega tako da je izgledalo kao da ne mogu stajati na nogama.

Pokazala mu je predavaonicu na kraju hodnika u kojoj smo i trebali imate prvo predavanje. Kad smo ušli, pomogao mi je sjesti na stolac. Osjećala sam se užasno, sjećanja na večer nacionalnog finala samo su navirala i nisu mi nimalo pomogla da se saberem.

"Jesi li dobro?" upitao me.

Malo sam se sabrala i na kraju sam mu uspjela odgovoriti.

"Jesam, hvala ti puno što si me maknuo odande."

"Što se dogodilo? U jednom trenutku sam te čuo kako pjevaš, a u drugom trenutku vidim ljude okupljene oko tebe i tebe ukipljenu. Mož.."

"Čekaj... Pjevala sam?"

"Da, hahah, i usput, prekrasno pjevaš." ustala sam i počela hodati po predavaonici.

"Sad mi je sve jasno. Kako sam mogla biti tako nepažljiva? Sama sam si kriva. Glupa si Erika, kako si možeš to dozvoliti? Ufff... što ću sad?" 

"Ali zašto si se onako ukipila."

Nasmijala sam se.

"Znači, ti ne znaš tko sam ja."

"Ne, zar bih trebao znati?" uvrijeđeno je upitao.

"Ne, ne. Drago mi je da barem netko ne zna tko sam. Uglavnom, moje ime je Erika Horvath. Bila sam pjevačila, ali zbog debakla na ovogodišnjem nacionalnom finalu za izbor pjesme za Euroviziju sam odustala od toga. Odnosno, imam ogromnu tremu i strah koji me koče u tome da pjevam pred publikom." izreferirala sam to kao sastavak naučen napamet, ali sve je to bila istina, nažalost...

Ipak, bilo mi je drago što Vlad ne zna tko sam ja i nema nikakve predrasude prema meni od prije, može me upoznati onakvu kakva jesam.

Nakon tih mojih riječi Vlad se počeo smijati. Ja sam ga samo u čudu gledala jer zaista nisam u tome vidjela ništa smiješno. Kad je primjetio da ga gledam s ljutnjom i čuđenjem u očima, objasnio je.

"Oprosti, ali zaista je smiješno. Vidio sam tu snimku iz nacionalnog finala i umirao sam od smijeha svaki put. Sad dok sam saznao da si to bila ti, još je i smiješnije. Nemoj se sad ljutiti na mene, ne mislim ništa loše, jednostavno je smiješno."

Nemoj se naljutiti na mene, ha? Naravno da sam se naljutila na njega. Ja mu tu pričam o svojim problemima i govorim kako mi je teško, a on se smije. Možda ipak ima predrasude prema meni od prije...

"Ti očito ne razumiješ kakav je to osjećaj. Moje tijelo me ne sluša, moj mozak ne funkcionira, cijela se zaledim i ne mogu ništa. Probala sam samu sebe uvjeriti da ja to mogu, da ću pobijediti strah, ali nisam uspjela, strah je još jednom pobijedio."

"Reći ću ti jednu stvar. Strah je dobio bitku, ali ne i rat. Moraš se nastaviti boriti protiv toga. Zaista prekrasno pjevaš i bilo bi šteta ne iskorisititi takav talent."

"Hah... Lakše reći nego učiniti."

Iako nisam baš vjerovala u te njegove riječi, ipak mi je bilo drago što misli sa lijepo pjevam i što me pokušava ohrabriti.

Nekoliko trenutaka samo smo stajali u tišini, a onda je on rekao.

"Što kažeš na to da ti ja pomognem?"

"Molim?" nisam bila sigurna da sam dobro čula.

"Gledaj to ovako. Ja sam osoba koju ne poznaješ, znaš mi samo ime, znači ja sam kao neka osoba iz publike. Probaj pjevati preda mnom."

"To mi ne bi bio problem."

"A zašto?"

"Zato što si ti samo jedna osoba, i iako ti znam samo ime, bliži si mi od bilo koga iz publike. Također, rekao si mi da lijepo pjevam, usput, hvala ti na tome, a ja ne znam što ljudi u publici misle o mom pjevanju. Ovdje nisam na pozornici i nije sva pažnja usmjerena na mene, odnosno je, ali samo tvoja, ne i pažnja tisuća drugih ljudi." Vlad se samo nasmijao i rekao.

"Mislim da neće biti baš tako teško riješiti se tog tvog straha."