Neposredna blizina

13.dio

Prvih nekoliko trenutaka Gabi i ja smo samo sjedile u njenom dnevnom boravku, no onda je ona upitala.

"O čemu si htjela razgovarati?" Nisam znala kako da točno kažem to što sam htjela reći, niti kako da započnem, ali morala sam nekako.

"Iskreno, nemam pojma kako ti reći sve što mi je na srcu i na umu, ali pokušat ću. Molit ću te da me ne prekidaš jer ne znam hoću li imati dovoljno snage nastaviti ako me prekineš. Prvo, želim ti se ponovno zahvaliti na onom malo prije, ne znam što bi bilo da nisi došla i maknula me odande. I baš zbog toga jer si vidjela što mi se događa, nadam se da shvaćaš da mi zaista treba pomoć. Vlad se ponudio da mi pomogne, a ja sam mu odlučila dati priliku da pokuša, a ako ne uspije definitivno ću posjetiti nekog psihijatra ili psihologa. Na moju veliku žalost, već sam javna osoba i ne mogu si dopustiti da mi se takve stvari stalno događaju. Nadam se da ćeš povjerovati u ovo što ću ti sada reći, nemam ništa s Vladom, samo smo prijatelji. Nikad te ne bih tako povrijedila. Moram ti priznati da nije istina da ne osjećam ništa prema njemu, ali čak i da on osjeća nešto prema meni, ne bi bilo ništa od toga ako bi ti i dalje osjećala nešto prema njemu i ako bi zbog toga bila povrijeđena. Kunem ti se svojim životom da si mi ti bitnija od njega i da ćeš uvijek biti. Iskreno se nadam da ćemo se pomiriti jer ne mogu više ovako." uzdahnula sam i zadržavajući dah čekala da Gabi nešto kaže.

Čini mi se da si je uzela nekoliko trenutaka da procesuira svo ovo što sam sad rekla, ali izgleda da će nešto i reći.

"Ti ni ne znaš koliko meni znači ovo što si ti sad učinila jer je upravo to bio razlog zbog kojeg sam se ljutila na tebe. Ne tvoje druženje sa Vladom, nego činjenica da mi nisi ništa rekla. Jako me zaboljelo kad sam vas vidjela kako hodate kroz park držeći se za ruke. Osjećala sam se izdano i izostavljeno. Drago mi je da si mi rekla kako se osjećaš, a ja se nadam da ću ti uskoro moći reći kako sam OK sa tvojim osjećajima i da mi to ne smeta." nismo više ništa rekle, samo smo se zagrlile i to je bilo dovoljno da znam da je nakog ovog naše prijateljstvo samo još jače, a ne slabije.

Otišla sam od nje vrlo sretna i kad sam stigla doma mama je primjetila to moje dobro raspoloženje i upitala me zašto sam tako sretna. Ja sam samo slegnula ramenima, otišla u svoju sobu i nisam izlazila sve do jutra.

Naredni dani prolazili su donekle u dobrom raspoloženju. Vlad i Gabi i dalje nisu podnosili jedan drugoga, odnosno pravili su se da se ne podnose, a zapravo su oboje htjeli samo jedno, ponovno biti zajedno. Ja sam to znala i to me izjedalo iznutra i bila sam užasno ljubomorna, ali nisam to pokazivala.

Tako da, svatko od nas je osjećao nešto, ali nitko od nas nije pokazivao svoje prave osjećaje i emocije. Prošlo je skoro mjesec dana u takvom raspoloženju i već se polako približavao Božić, što je značilo da se nećemo viđati svaki dan i nadala sam se da će svatko od nas dobro razmisliti o svojim osjećajima i svojim postupcima i da će se sve promijeniti kad se nakon Nove godine vratimo u stvarnost.

Vlad me pitao hoćemo li tijekom blagdana ponovno pokušati otići u karaoke bar, a Gabi me pitala hoćemo li zajedno proslaviti Novu godinu, no rekla sam im da idem na skijanje u Austriju sa svojom obitelji i da me neće biti kod kuće.

Istina je zapravo da ću se zatvoriti u stan i neću izlaziti uopće jer ću se bojati da me Vlad ili Gabi slučajno ne vide i ne otkriju moju prijevaru. No, prije toga trebalo je izdržati ovaj posljednji dan 1. semestra. Predavanja su bila užasno dosadna i nikako se nisam mogla usredotočiti na ništa, toliko sam se vrpoljila da me na jednom satu profesor čak izbacio iz predavaonice i rekao mi da ako ne želim, ne moram biti tu, te da se na njegovom satu sljedeći put pojavim tek kad će me njegov predmet stvarno zanimati.

Dobro mi je došla ta "šetnja" po praznim hodnicima fakulteta. Malo sam razbistrila um i odlučila da neću čekati Gabi da završi s predavanjem. Ovo nam je bilo posljednje predavanje pa sam otišla kući te sam joj samo poslala poruku u kojoj joj se ispričavam jer je nisam čekala te sam joj poželjela sretne blagdane. Htjela sam i Vladu poslati poruku, no shvatila sam da se njemu zapravo ne moram ispričavati i pravdati, iako bih ja htjela da mu značim toliko da moram.

U tom trenutku sam bila 100% sigurna da su moji osjećaji prema Vladu zaista stvarni i ne znam koliko ću dugo još moći izdržati bez da mu ih kažem.