12. poglavlje

1.3K 43 2
                                    

Lucija's Point of View

Postane mi hladno, pa teško otvorim kapke. Trepavice su mi se slijepile jedna za drugu, a na usnama uopće više ne osjećam ruž. Kroz cijelo tijelo mi prođu trnci, a u glavi kao da mi netko svira bubnjeve i to sve glasnije. Otvorivši oči, sve mi je prvo u magli, ali onda mi se vid kristalizira i sasvim dobro vidim sve oko sebe, no prostor ne prepoznajem. Dalje mi je hladno, a to pripisujem otvorenim vratima balkona. Bijele zavjese vijore na hladnom ljetnom vjetru, a izvana se čuje samo pjev ptica i tu i tamo koji lavež pasa.

Ustanem se u sjedeći položaj te sjednem na ivicu kreveta koji mi je totalno nepoznat i koji je u za mene nepoznatoj sobi. Okrenem se te na rubu kreveta ugledam svoju crnu torbicu koju hitro dohvatim i iz nje izvadim svoj mobitel. Opsujem sve u sebi nakon što vidim da mi je baterija na samrti i da me od neke korisne informacije djeli samo taj jedan posto. Vidim par propuštenih poziva, no ne zabrinjava me to, već gdje sam. Taman kad uđem na kartu s lokacijom mobitel mi se ugasi i sve što sam uspjela pročitati jest Donji Vinjani. Totalno nepoznata informacija.

Duboko uzdahnem i prisjetim se noći. Prisjetim se Antonia, par čaša votke, Filipa, pa i Ante. Zadnje čega se sjećam da sam izašla iz vile i da je Ante išao za mnom, a od onda ništa. Odlučim se ustati, no kad to napravim i sagnem se da obujem svoje bijele starke, oni bubnjevi u glavi postaju sve glasniji i glasniji, no pokušam ih ignorirati koliko mogu. Prebacim torbicu preko ramena te izađem iz sobe što tiše mogu. Ne znam u čijoj sam sobi uopće jer nema nikakvih slika, ni stvari koje bi mi mogle pomoći da otkrijem čije je to. Kad siđem niz stepenice, ugledam prostrani dnevni boravak te osobu koja spava na velikoj bijeloj kožnoj garnituri. Duboko uzdahnem kad ugledam Antu, a ne neku drugu osobu, što me učini sigurnom.

Dođem bliže njemu te se malo sagnem kako bi mu dobro pogledala lice. Izgleda predivno dok spava i ovako trijezna ne mogu reći da nije tako. Sjetim se svih svojih misli sa partya i podsmjehnem se sama sebi. Malo se promeškoljio, no još nije otvorio oči. Odmaknula sam se od njega i odlučila pričekati da se probudi kako bi mu se zahvalila za to što se pobrinuo za mene poslije partya, zaista nisam trebala popiti onoliko čašica votke. Nisam dugo pila, pa se zato to i dogodilo. Dođem do velikih prozora koji su također vrata za terasu te ugledam kišu kako pada. Namrgodim se jer kiša zaista nije pojava koju volim, više volim sunce i lagane vjetriće nego kišu.

Što tišim koracima približim se dugoj bijeloj komodi koja je iza kožne garniture i vjerovatno služi kao mjesto za odlaganje stvari. Na toj komodi ima sigurno oko desetak okvira sa fotografijama, a iznad nje, na velikom zidu bež boje ugledam veliku uokvirenu fotografiju Ante i njegove obitelji. Svi su nasmješeni, slika je spontana, no zaista je divna. Po toj fotografiji mogu zaključiti da ima dvije sestre, no kuća djeluje jako tiho, kao da nikoga nema. Vratim pogled na male fotografije na komodi te primim prvi okvir u ruke. Mali dječak sa malim djevojčicama ispred božićne jelke, znači Ante sa njegovim sestrama dok su bili djeca. Bude mi toplo oko srca kad se sjetim Aninog i mog djetinjstva, uvijek smo se igrale i držale zajedno i jako mi je drago da smo sada nakon puno godina opet tu jedna za drugu i da smo si najbolje prijateljice.

Na nekim od sljedećih uokvirenih fotografija je Ante u dresovima tadašnjih klubova i u reprezentacijskom dresu prije ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva. Zaista se vidi da su njegovi roditelji ponosni na njega. Trbuh mi se počne čudno glasati, no iako sam u tuđoj kući, odlučim nešto prigristi. Nije dobro biti praznog želuca i to još mamuran. Pomislim da je dobra ideja da skuham kavu i pripremim mali doručak kao zahvalu Anti što se pobrinuo noćas za mene. Ostavim torbicu po strani te kročim u kuhinju koja je u boji sivog drva i savršeno se uklapa u interijer cijele kuće. Kad otvorim hladnjak shvatim da i nemam puno mogućnosti, pa uzmem jaja i odlučim ih ispeći sa slaninom koja je bila u plastičnoj vakuumskoj maloj kutiji za hranu.

BOLJI OD NAJBOLJIH (Ante Rebić)Where stories live. Discover now