BOLJI OD NAJBOLJIH (Ante Rebić)

52. poglavlje

Ante's Point of View

Jedva te čekam vidjeti <3 - S velikim osmijehom na licu pošaljem poruku Luciji. Onda duboko uzdahnem i pogledam u Jerka koji stoji pokraj mene sa šokantnim izrazom na licu. 

"Zašto mi nisi ranije rekao?" upita nakon što prođe rukom kroz kosu popravljajući je. 

"Nismo nikome rekli", on zakoluta očima na moj odgovor, a onda duboko uzdahne i nostalgično me pogleda nakosivši glavu. Prođe pogledom od glave do pete i potapša me po ramenu. "Mislio sam da ovaj dan nikad neću dočekati", frkne, a ja mu se nasmijem i šakom ga udarim lagano u rame. 

"Antonio i Ivan će se baš ljutiti kad saznaju", doda, a ja slegnem ramenima. "Isto kao i svi ostali." Onda popravim leptir mašnu te ugledam nepoznati auto kako se parkira ispred crkve. Zažmirim sabrajući misli na jednu hrpu kad ugledam Lucijine roditelje kako izlaze iz tog auta. Srce mi odmah počne snažno udarati kad vidim da mi se približavaju. 

Darko, Lucijin tata se namrgodi ugledavši me, a gospođa Ivana, Lucijina majka, ga primi pod ruku. "Ne razumijem zašto smo ovdje", on tiho iskomentira kad se nađe već dovoljno blizu Jerka i mene. Jerko me utješno pogleda i kimne glavom dajući mi do znanja da je tu uz mene, ipak je on moj najbolji prijatelj. 

"Sve ćete saznati na vrijeme", odgovori im Jerko umjesto mene dok me njihove oči poprilično čudno promatraju. Postane mi neugodno s vremenom kako stojimo ispred crkve i ne govorimo ništa. Povremeno čujem samo šaputanje Darka i Ivane, on joj govori da se smiri i da čeka, dok u njegovim očima već vidim da zna kud ovo vodi. 

"Antee!" poviče Katarina kad me ugleda iz daljine. Okrenem pogled k Jerku koji mi se kiselo nasmije, "Sad će biti svega", progutam knedlu i uspravim se gledajući kako mi roditelji i sestre prilaze. U pozadini vidim i djeda kako parkira auto. To je to, još samo nedostaju moja draga Lucija i njena vjenčana kuma Ana. 

"Ante? Što radimo ovdje?" upita moj otac kad me ugleda. Shvatim da su se i oni sredili baš onako kako sam im rekao, no preko telefonskog razgovora mu nisam u glasu čuo neku veliku radoznalost, bio je sasvim opušten jer je već i on kao i svi oni navikli na to da slušaju moje naredbe što se tiče javnosti. Rekao mi je da je moja mama mislila da je neki intervju ili fotografiranje, no nisu ni očekivali da je ovo.  

"Strpite se malo", tiho im odgovorim. 

"A vi ste?" upita moja majka Lucijine roditelje koji odmah pogledaju u mene. 

"Darko Horvat, ovo je moja supruga Ivana", oni dvoje pruže ruke mojima te se svi rukuju i upoznaju. Primjetim kako me sestre čudno gledaju, a kad im uzvratim pogled samo se nasmiju nastavljajući došaptavanje. Vidim im u pogledu da su shvatile o čemu je riječ. 

"Oprosti Ante, mi i dalje ne razumijemo o čemu se ovdje radi. Što se događa?" Lucijina majka me obasipe pitanjima na koje mi je teško dati odgovor. Dogovorio sam se s Lucijom da ne govorim ništa dok se ona ne pojavi. Tad će im sve biti jasno.

"Da, i nas zanima", javi se Marija koja me promatra iza svih trepereći svojim očima, pa se nasmije Katarini i popravi svoju ljubičastu haljinu. 

"Molim vas, da malo pričekate", obrati im se Jerko koji shvaća koliko mi je teško u ovom trenutku, "Sve ćete saznati na vrijeme."

"Ante, moj", vikne mi djed kad se progura među svima njima do mene. Stavi ruku na moje rame i uputi mi zadovoljan pogled. "Znao sam ja da ćeš slijediti svoje srce, zaslužio si Luciju, ona je zaslužila tebe i to je to!" Svi su utihnuli i pažljivo slušaju što će djed reći. Već naslućujem da će sve razaznati. "Ne mogu ti opisati koliko sam ponosan na tebe jer iskreno, nisam mislio da ću dočekati tvoje vjenčanje."