BOLJI OD NAJBOLJIH (Ante Rebić)

24. poglavlje

Lucija's Point of View

Kad sam se naparkirala ispred zgrade, ostala sam još kratko u autu jer sam se duboko zamislila. Zapravo, takva zamišljena sam cijelim putem i vozila do Splita. Srce mi je lupalo sto na sat, ubrzano sam disala i sva sam se preznojila. Kad mi je Ante rekao one divne stvari, jednostavno nisam mogla dopustiti da ide dalje od toga. Naravno da i ja osjećam isto prema njemu, no ne želim mu dugovati odgovore, zato je najbolje da se do Kristijanovog povratka ni ne vidimo. Želim što prije prekinuti s njim, a onda s odgovorima otići k Anti. Ne znam hoće li mi uopće dati šansu da objasnim, no potrudit ću se cijelim svojim srcem da ga zadržim uz sebe. Drago mi je da mi je sasvim neočekivano ušao u život i nadam se da će se zadržati u njemu što je duže moguće. On je predobar i savršen i zato se nadam da će imati razumijevanja kad mu sve ispričam. Ne smijem dopustiti da se dogodi ono što sam sanjala, da san postane stvarnost. 

Izađem iz auta i krenem ovog puta stepenicama zgrade do svog stana. Beživotno koračam kao da sam istrošila svu energiju koju sam imala. Kad dođem do stana i pokušam ugurati ključ u bravu te otključati, shvatim da vrata nisu zaključana. Zaledim se u trenutku kad shvatim da mi je možda netko provalio u stan ili da sam ga čak ja ostavila otključanog. Počinjem se ludo osjećati, no nekako skupim hrabrosti poslije cijelog dana i tiho uđem unutra. Tiho je i nečujno. Nema naznaka da je neki lopov unutra, a ako je onda se zaista dobro skriva. Cijeli stan je u mraku, pa odmah upalim sva svjetla. Kad dođem do dnevnog boravka i uključim svjetlo poskočim na mjestu i nešto me probode u trbuhu. Počnem ubrzano disati i kašljati te se skoro onesvijestim. No lovim zraka i ostanem pribrana. 

Rastvorim usta dok blijedo gledam u njega kako sa velikim osmijehom na licu me promatra sjedeći u fotelji. Jedna noga mu je prekrižena preko druge, a ruke su mu prekrižene. Onaj njegov standardni dobro došli osmijeh. "Malo sam te previše iznenadio, jel?" upita kad se ustane te mi priđe bliže. Hvala Bogu pa Ante nije ovdje inače bi onaj moj san postao stvarnost. Trenutno jedina osoba koja se nalazi sa mnom u ovom stanu je on, Kristijan, moj dugogodišnji dečko i nesuđeni suprug. 

Klimnem glavom na njegovo pitanje te i dalje lovim zraka sva iznenađena zbog njegove pojave. On raširi svoje ruke pozvajući me tako u svoj zagrljaj. Priskočim mu u zagrljaj te naslonim glavu na njegovo rame. Njegov miris mi počne ulaziti u nosnice te dođem pameti. Vražić na mom lijevom ramenu govori da odmah prekinem s njim i ne dopustim mu da o ičemu drugome pričamo, dok anđeo na mom desnom ramenu mi govori da ostanem s njime i polako mu objasnim kako stvari stoje. Ne znam koji je u pravu i ne želim razmišljati. Želim samo znati zašto se Kristijan vratio ranije? Da je došao prema najavljenome, došao bi tek za tri dana, a u ta tri dana bi se kompletno mogla spremiti za njegov dolazak. 

"Kako si mi falila", govori dok me čvrsto drži u zagrljaju kao da me nikada neće pustiti. U jednom trenu, postane mi žao što se ovo događa. Ja se raspadam pod njegovim stiskom i osjećam se kao da grli santu leda, a ne ženu koja ga je voljela svim srcem. I dalje ga volim dijelom, no nije više to što je nekad bilo. Svijet mi se okrenuo naglavačke otkada sam upoznala Antu i sama sebi priznala da mi se sviđa. Iako s Kristijanom mogu imati sigurnu budućnost, s Antom želim riskirati. Ako uspijemo-nitko sretniji od mene.

"I ti si meni falio", nabacim osmijeh i pogledam ga. Nakon više od 4 tjedana, konačno moje usne ljube. Žarka želja mi je bila da poljubim Antu, no to nije bilo pametno. Kristijanove usne su bile na mojima i poljubac je bio dug i divlji s njegove strane. Njegove ruke su lutale po mojim leđima, od vrata do stražnjice kao da provjerava svoj teritorij ne bi li nešto krivo našao. Pipa me cijelu dok se i dalje strasno ljubilo. Ipak, priznajem, falio mi je na početku ovaj divlji Kristijan i njegovo umijeće u krevetu, no sad vidim da to uopće nije bitno. Primio me te smo zajedno pali na kauč gdje se on našao iznad mene. Skinuo je svoju polo majicu i dalje me nastavio ljubiti. Baš kad je svojim prstima otkopčao moj grudnjak, začulo se zvono na vratima. Oboje smo se čudno pogledali, a on se nevoljno ustao s mene i navukao nazad svoju majicu dok sam ja dolazila do vrata. 

Kad sam otvorila vrata, ugledala sam gospođu Ivanu Horvat aka moju dragu majku. Gledala me znatiželjnim pogledom iz kojeg su frcale iskrice, a do nje je bezvoljno stajao moj otac Darko. "Bok", upitno ih pogledam i naslonim se na vrata. 

"Čuli smo da se naš dragi zet vratio", zakolutam očima na maminu izjavu i ne uspijem ništa reći već se ona progura pokraj mene i odleti do dnevnog boravka. Pogledam u tatu, a on odmahne rukom, "Ništa me ne pitaj." 

"O, evo nama našega zeta!" kreštavim glasom moja mama priskače Kristijanu u zagrljaj, "Pa, kako si nam? Kako je u Dublinu?" nastavi sa svojim klasičnim pitanjima dok on mene zbunjeno promatra, a ja samo izbjegavam pogled. Pitomo joj se nasmije te krene redom odgovarati, "Drago mi Vas je vidjeti gospođo Ivana, ja sam odlično, kako ste Vi?", upita ljupko moju majku te se rukuje s mojim ocem koji ne radi dramu od svega kao ona. 

"Dragi moj, hvala ti na pitanju, odlično sam čim vidim da ste vas dvoje ponovno zajedno", mama nas sa velikim sjajom u očima gleda, a meni se krene spavati. Već je prošlo pola deset sati i skroz sam za krevet, a već vidim da neću moći otići spavati još naredna dva-tri sata sve dok se moja mama ne ispriča sa Kristijanom. Čim je čula da je došao, odmah ona mora doći na vrata sama provjeriti. 

Kristijan dođe do mene te prebaci jednu ruku preko mog ramena stisnuvši me uz sebe, "Da, bitno je da smo zajedno." Ja samo nabacim kiseli osmijeh gledajući prema mami. Tata je bez komentara te se smješta za stol. 

"Hajde, zete, sjednimo svi zajedno za stol", napravimo kao što je i rekla te posjedamo za stol u tišini. "Lucijana, draga, daj nam donesi onog ukusnog pršuta što sam ti donijela prije tjedan dana", naredi, a ja zakolutim očima pazeći da me ne gleda. Ona nastavlja pričati s Kristijanom i tatom dok ja odlazim do kuhinje. 

Opazim mobitel na šanku te ga zgrabim i uđem u poruke. Brzinski natipkam poruku te pošaljem Anti. 

Ante, oprosti mi zbog danas, zaista nisam mislila ništa loše svojim naglim odlaskom. Naprotiv, dugujem ti odgovore i dobit ćeš ih. Nadam se da ćeš mi dopustiti da ti objasnim sve...

Pošto je Kristijan sad opet u mom životu, obrišem sve poruke s Antom te njegovo ime preoblikujem u Anita. Moram biti na oprezu i ne dati Kristijanu do znanja da je netko drugi ušao u moj život jer bi ga to skroz dotuklo. Nadam se da ćemo se samo moći u miru rastati. 

...

Jeste li očekivali ovo??? Što mislite kakva će Kristijanova uloga biti dalje?

Čitamo se uskoro, xoxo